ARHIVSKI VJESNIK 25. (ZAGREB, 1982.)
Strana - 104
PRIKAZI - RECENZIJE Arhivski vjesnik, 25/1982. str. 101—117. ge, gdje je posebno dobro vidljiv način izrade kapitalne vrpce, i vezica s kopčom izrađenom od kosti. Posebno bi se moglo spomenuti da je upravo takav način uvezivanja knjiga bio u to vrijeme uobičajen u našim krajevima, tj. preciznije rečeno, tako su uvezivane ćirilske knjige 22 . Autor takav način uvezivanja naziva grč ko-venecijanskim, dok za kapitalnu vrpcu kaže da je načinjena prema grčkom predlošku koji podsjeća na orijentalni utjecaj 23 . Kopče su također izrađene prema grčko-venecijanskom uzoru, s tim da sama kopča nije izrađena od metala nego je izrezana od kosti. Može se napomenuti da su u tome članku vrlo kratko i sažeto dane najbitnije karakteristike uveza knjige, na način po kojima on postaje prepoznatljiv. Ono najvažnije, međutim, taj članak što čini naročito interesantnim i zapaženim jest način ispitivanja rukopisa prije restauriranja, izbor metode i samo restauriranje. Kad je uočeno značenje i vrijednost rukopisa i stupanj njegova oštećenja (ljuštenje boja s minijatura već i prelistavanjem), rukopis je poslan na posebna ispitivanja u Doernerov institut 24 , gdje je utvrđeno stanje rukopisa i uzroci oštećenja, te predložene mjere njegova saniranja. Tako je, među ostalim, ustanovljeno da minijature nisu rađene tehnikom uobičajenom u zapadnim slikarskim školama, nego su više svojstvene tehnikama slikanja fresaka i ikona, što je i dovelo do toga da su se boje vremenom počele ljuštiti. Dalji problem bila je tinta koja je bila topljiva u vodi, što je bitno otežavalo skidanje postojećih ostataka prijašnjeg restauratorskog postupka. Minijature su, u ovom slučaju, učvršćene želatinom 25 , polazeći od stajališta da ponašanje sintetičnih i polusintetičnih sredstava za učvršćivanje nije još u dovoljnoj mjeri dokazano. Sam rad na učvršćivanju minijatura trajao je više tjedana. Nakon što su minijature učvršćene, pristupilo se čišćenju (suhom), skidanju ostataka starog restauriranja, te novom restauriranju papirom koji je priređen u samom Institutu, kako bi što više nalikovao papiru rukopisa. Fragmenti papira s tekstom kojima su bili izvršeni prethodni popravci pažljivo su skinuti i složeni prema tekstu. Dobiveni su dijelovi četiriju venecijanskih pisama i veći broj fragmenata koji se nisu uklapali u ta pisma. Uz postojeći zapis (Siju svetuju ...) o vremenu popravka rukopisa, pokušalo se datirati popravak i na osnovu tih pisama, pa su i u tom pogledu izvršena određena ispitivanja. Dobijeni su različiti rezultati, a pisma su datirana od 1610. do 1669. godine. Ova posljednja godina, koja niti na pismu a ni po sadržaju nije dovoljno jasna, dala bi naslutiti da je popravak knjige mogao uslijediti i kasnije (nakon 1669). Autor toga dijela prikaza u knjizi 26 I. Ševčenko smatra kako je teže pretpostaviti da bi u 17. st. knjiga bila, u relativno krat22 Vladimir Mošin, Ćirilski rukopisi Jugoslavenske akademije, Zagreb 1955, i ćirilski rukopisi Povijesnog muzeja Hrvatske i Kopitareve zbirke, Beograd 1971; Zagorka Jane, n. dj. 23 Uspoređujući s orijentalnim rukopisima, to stoji. 24 Doerner Institut, Laboratorium für Konservierung und naturwissenschaftliche Untersuchung von Kunstwerke — München. 25 0,5 g perlželatine izmiješano s 10 ml vode pustilo se stajati 1 sat, a nakon toga je grijano na vodenoj kupelji. Neposredno prije početka rada, kada je sva želatina potpuno otopljena, dodano je 3 g 98 %-tnog etanola. Radilo se stalno s toplom otopinom, tj. u toku cijelog rada stajala je na vodenoj kupelji. Otopina se nanosila u više navrata tankim alkvarel-kistom. Budući da nije postojana, priređena je nova svaka 24 sata. û Der Serbische Psalter, ... str. 52—53. 104.
