ARHIVSKI VJESNIK 23. (ZAGREB, 1980.)

Strana - 5

Treća točka programa Vjesnika govori o pomoćnim povijesnim znanostima, gdje osim kasnijih radova Josipa Nagya (poslije 1925. g.) u paleografiji i diplomatici u Vjesniku zemaljskog arkiva gotovo uopće nema priloga. Izuzetak čini i vrijedan prilog Z. Tanodija u broju XI. »Hrvatskog državnog arhiva« iz 1945. god., o »Zagrebačkoj zlatnoj buli«. Inače prevladavaju prilozi iz genealogije, heraldike i sfragistike. I na tom području najvažniji domaći radovi izlazili su u drugim publikacijama. Četvrta točka programa govori o »... većim i manjim samostalnim raspravama historičkog sadržaja, ali samo ako se odnose na domaću povijest«. Tu treba u prvom redu spomenuti veliki broj manjih, te manji broj većih, ali zanimljivih priloga naših najpoznatijih povjesničara tada mlade građanske historiografije. Bili su to radovi Klaića, Šišića, Barlea, Tkalčića, Ivančana, Sufflayja, Bučara i mnogih drugih, kako je to tada odgovaralo intencijama izdavača. Uz pomanjkanje drugih historijskih časopisa, Vjesnik zemaljskog arhiva trebao je »posredovati između arkivara i zemaljskih činovnika i historičara«. To je usmjerenje kasnije postajalo sve manje potrebno. Danas bismo to mogli parafrazirati iz programa Vjesnika zemaljskog arkiva da se i danas osjeća »u nas potreba časopisa lih« arhivističkog sadržaja. Tako je to i naglašeno u prvom svesku novog Arhivskog vjesnika 1958. god., tj. da bi časopis morao »imati što izrazitiji karakter

... arhivističkog časopisa«. U toj četvrtoj točki naglašava se da će se »... osobita pažnja posvetiti ... povijesti domaćeg prava, zemaljske uprave i povijesti kulture«, te bi se tim kako bismo danas kazali deficitarnim područjima morala posvetiti i veća pažnja negoli dosad. Napokon u zadnjoj, petoj točki programa govori se o »zanimivim manjim vještima ... recenzijama ... izvadcima iz strane arkivalne književnosti

... bibliografiji« i si. U praksi su se u svakom broju donosile u posebnim rubrikama »svaštice« i »crtice«, koje nam se danas ne čine dovoljno ozbiljne za jedan stručni časopis sa znanstvenim pretenzijama, ali i njih treba promatrati u skladu s tadašnjim usmjerenjem na popularizaciju i na približavanje najširoj čitalačkoj publici, pa i školskoj omladini — u čemu mi inače danas osjećamo da nam, s obzirom na golem porast i silan domet sredstava javnog komuniciranja, povijesna razmišljanja i vijesti ostaju zatvoreni u krugu strogo stručnih i znanstvenih publikacija. Dakako, po svojoj namjeni, potrebi i usmjerenju te publikacije danas i ne mogu biti drugačije, ali se zato u svim ostalim javnim glasilima slabije čuje i primjećuje glas arhivista i povjesničara, osim kad štogod iz ove problematike, s rijetkim izuzecima, obradi vješto novinarsko pero. I u spomenutoj novoj seriji —• između dva rata — časopis je zadržao manje-više sličnu usmjerenost. U spisima registrature Arhiva Hrvatske (iz 1925. g.) sačuvan je jedan nacrt djelokruga rada »Vjesnika Kr. Državnog Arhiva u Zagrebu«. Iz tog se nacrta vidi da je uredništvo, s obzirom na ulogu arhiva »... i u nauci i u javnom, a naročito državnom životu«, imalo namjeru »u mnogočemu proširiti svoj pređašnji program«. U prvom redu se željelo prikazati javnosti »... radnje, koje se vrše u interne svrhe ovog ureda«, i to, »u smislu moderne arhivistike«, iako se taj izraz ni ovdje ni drugdje nije tada još iscrpnije obrazložio. Ovdje se očito više mislilo da se obrati »osobita pažnja napretku onih nauka, koje su od osobitog značenja za arhive, kao paleografiji, diplomatici, hronologiji, pravnoj i kulturnoj hi5