ARHIVSKI VJESNIK 21-22. (ZAGREB, 1978-1979.)

Strana - 436

Zara 1926, str. 1—39). Opijen iredentističkom euforijom, u vrijeme poslije prvog svjetskog rata kada je Kraljevina Italija otela od hrvatskih krajeva Istru, Rijeku, Cres-Lošinj, Zadar i Lastovo, A. Cronia u citiranom članku pobjednički kliče, a i prijeti, izričući: po svojim neprekinutim odnosima s Italijom, Dubrovnik pripada prošlosti Italije ni više ni manje nego li Venecija, Genova i Firenze« (str. 1)! Nakon pola stoljeća od ovakvih »cronijada« L. Lume nas ponovno podsjeća na njih. Zašto? Kao na znanstvenu istinu? Kao kulturni čin? Kao prilog novim odnosima među jadranskim susjedima? L. Lume se ne ograničava samo na to da objavi čitav inventar Historijskog arhiva u Dubrovniku (str. 25—53), već navodi i precizira u kojemu se dijelu pojedinog kata palače Sponza u Dubrovniku nalaze pojedine skupine arhivske građe. Isto tako navodi i podatke o tome koje su arhivalije smještene izvan palače Sponze i u kojim zgradama. Koji stručni, kulturni i znanstveni interesi zahtijevaju objavljivanje ovih podataka? Kome su ti podaci i informacije namijenjene? Ako su sve te i takve detalje tražili zahtjevi »stručne« i cjelovite informacije, začuđuje kako je L. Lume izostavio navesti i arhivalije u Historijskom arhivu u Dubrovniku iz razdoblja 19411943. god. koje uz ostalo svjedoče i o invaziji i ratnim zločinima fašističke Italije u južnoj Dalmaciji i dubrovačkom kraju. Propustio je da nam objasni: čiji i kakav je to bio kulturni utjecaj: što on dokazuje, a napose kakvog je »karaktera« ? Umjesto da reproducira stare iredentističke tlapnje mogao je L. Lume ostvariti vrlo korisno djelo. Podacima iz Historijskog arhiva u Dubrovniku za povijest talijanskih gradova provincije Marche mogao je dodati podatke iz arhiva te provincije za povijest Dubrovnika. Ostvario bi time kulturno i znanstveno vrijedan priručnik svakom istraživaču jadranske povijesti, prilog cjelovitijoj i razumnoj interpretaciji te povijesti, posebno povijesnim procesima suradnje jadranskih naroda. Kako dolazi do toga da se u seriji službenih edicija talijanskih državnih arhiva, kao što je serija »Quaderni della Rassegna degli archivi di Stato«, objavljuje inventar Historijskog arhiva u Dubrovniku, dakle inventar jednog jugoslavenskog arhiva? Zar je Dubrovnik, po mišljenju autora i izdavača, zaista neka terra nullius sa koje može svatko da objavljuje i inventar dragocjenog Dubrovačkog arhiva, pa i bez pitanja i bez dogovora s nadležnim organima za arhivsku djelatnost, za kulturu i znanost SR Hrvatske? Pustimo li po strani prava, dužnosti, susjedske konvencije i kurtoaziju, zar niti najosnovnija pristojnost ne traži takav dogovor? Moglo bi se nizati još mnogo sličnih pitanja, pogotovo kad se ne radi o nekom privatnom pothvatu nego o talijanskim službenim edicijama pod patronatom jednog talijanskog ministarstva. Svakako, neizbježno je i pitanje koje treba uputiti i Historijskom arhivu u Dubrovniku: zašto sadašnji inventar tog Arhiva objavljuje L. Lume umjesto da ga je objavio Historijski arhiv u Dubrovniku? Ima već preko petnaestak godina da je Dr. V. Foretić izradio vrlo pregledan i instruktivan tekst »Vodiča kroz arhivsku građu Hist, arhiva u Dubrovniku«. Ima već preko desetak godina da Arhiv Hrvatske u Zagrebu potiče Hist, arhiv u Dubrovniku neka objavi taj »Vodič«, nudeći i svoju stručnu pomoć ako je potrebna. Zar arhivske radnike Historijskog arhiva u Dubrovniku zaista ne dira kada im uz ostale evo i L. Lume god. 1977. u citiranoj knjizi (str. 25) kaže: da je Gelčićev katalog Dubrovačkog arhiva objavljen 1910. god. (tj. prije sedamdeset godina) »još uvijek glavno informativno pomagalo za istraživače«? Uz opisane činjenice ne zvuči li groteskno slavljenje »sedamstote« godišnjice »arhivske službe«(!?) u Dubrovniku koju ste nedavno organizirali? Kada će se proslaviti zamjena Gelčićeva kataloga iz 1910. god. sa suvremenim Vodičem kroz arhivske fondove i zbirke Historijskog arhiva u Dubrovniku? 436