ARHIVSKI VJESNIK 21-22. (ZAGREB, 1978-1979.)

Strana - 431

ničava mogućnost njihove upotrebe. Upravo zbog toga vrlo je teško odgovoriti na vrlo često pitanje: »Koju knjigu da čitam?« (Ili, iz koje knjige da učim?) Koliko je velik problem s knjigama, ne manji je i s drugim didaktičkim sredstvima kao što su to film (35 mm, 16 mm, 8 mm), video-kasete i diapozitivi. Međutim, ta suvremena sredstva, iako su za sada još malobrojna, upravo zbog svoje praktičnosti, postaju sve više i više aktualna, naročito prilikom održavanja tečajeva i referata. Na kraju autor navodi da još uvijek u mnogim zemljama zvanje restauratora nije dovoljno precizirano i zaštićeno, te se restauratorom može nazivati svatko tko to želi. Mora se težiti za time da se u što skorijoj budućnosti razdvoji profesionalizam od amaterizma u tom poslu, te da se solidnom izobrazbom stvore što kvalitetniji profesionalni stručnjaci. Drugi neobično zanimljivi referat bio je: Hanna Jedrzejewska, Technical matters in art-historical curriculum (78/22/2). Autorica toga referata, pedagog-konzervator, poznati je stručnjak u svjetskim razmjerima. Njezin referat, iako tekstualno relativno dosta kratak, postaje neuporedivo puniji i jasniji ako se usporedo s njime prati i jedna druga publikacija istog autora: Ethic in Conservation, Stockholm 1976. Treba isto tako napomenuti da su njezini radovi namijenjeni prvenstveno izobrazbi povjesničara umjetnosti, koji kroz redovito školovanje stječu premalo znanja o tehnici i mogućnostima praktičnoga rada na konzervaciji i restauraciji spomenika kulture, a tek zatim restauratorima, koji često nisu dovoljno upoznati s kultumopovijesnim značajem nekog objekta kao umjetničkog, tehnološkog, povijesnog, naučnog, emocionalnog i si. dokumenta određenog vremena i prostora. Objekt koji nam dolazi iz prošlosti, u momentu nastajanja, karakteriziran je s tri faktora: materijalom od kojega je načinjen, oblikom i »dodirom ruke majstora«. Zamisao čovjeka koji je stvorio neko djelo i njegov oblik izraženi su u nekom određenom materijalu. Prema tome zadatak je i povjesničara umjetnosti i restauratora da sačuvaju materijal od kojega je neki objekt načinjen, ali isto tako njegov oblik i izgled koji odražavaju zamisao njegova stvaraoca. Ako propadne materijal, on nestaje kao dokument, ali isto tako nestaje kao dokument ako se bilo kakvim intervencijama naruši njegov oblik i izgled. Gledano s toga stajališta, izobrazba povjesničara umjetnosti ili restauratora na području konzervacije i restauracije kulturnih dobara vrlo je složen zadatak. Mogli bismo dodati da nije jednostavno ukratko prikazati bilo sam referat, bilo usmena izlaganja autora, koja su bila puna raznih konkretnih primjera iz vlastitog dugogodišnjeg iskustva, jer su već i to bili sažeci. Najkraći mogući prikaz referata Hanne Jedrzejewske, ako bi se želio prikazati njezin stav o etici u konzerviranju, bio bi njihov cjelovit prijevod. Kao što smo već na početku spomenuli, uz referate Gaëla de Guichena i Hanne Jedrzejewske bili su pročitani ili priloženi još i referati: Rosamond D. Harley, Conservation training at Gateshead — the past ten years, (78/22/1); Ingo Sandner, Concept and teaching methods in the training of restorers at the Dresden Visual Art College (78/22/3); Géza Entz, Les bases de principe et de pratique de la formation des restaurateurs en Hongrie (78/22/4); N. A. Hagmann, The training of restorers from the museums of the RSFSR in the Russian Art Restoration Centre I. E. Grabar (78/22/6); L. K. Beer, Training of specialists in restoration in USSR (78/22/8). U tim referatima prikazana su iskustva i problemi pri izobrazbi restauratora u Engleskoj, DR Njemačkoj, Mađarskoj i SSSR. No kako je težište na izobrazbi restauratora umjetničkih djela i konkretnih muzejskih objekata, to se ovdje ne prikazuju posebno. Možda se u izvjesnoj mjeri izdvaja referat: Y. O. Dawodu, Preservation of African cultural heritage: where are the technicians? (78/22/5) u kojem je težište na izobrazbi kadrova koji rade na prikupljanju, zaštiti, dokumentaciji 431