ARHIVSKI VJESNIK 21-22. (ZAGREB, 1978-1979.)

Strana - 419

skladu s prastarim običajima. Međutim, što se tiče maslina oko crkve sv. Roka, smatraju da su one otrag 40 godina bile posađene na groblju

68 oko crkve s pristankom vlasnika. Navode da nikada te masline nisu bile procjenjivane, nikad njihov prinos nije davan, već je čitavu korist od njih uvijek uživala crkva kao beneficij, iz čega mogu prejudicirati pravo i posjed crkve, jer su po običaju ulje ostavljali za crkvu. Krivični suci Bunić i Pucić, 20. siječnja 1742, ovjerili su tu njihovu izjavu nakon što su Ante Andričić Marković i Miho Keko, oba iz Trpnja, zakletvom posvjedočili da je nju svojeručno napisao don Ante Simonetti.*

9 Prema marginalnim bilješkama vidi se da je u ovom predmetu, 24. siječnja 1742, saslušan Ivan Jerić, a o tome su se izjašnjavali i čuvari pravde. Kancelar Vid Skapić bavio se tim predmetom još 18. I. 1743, a konačan ishod nije nam poznat. Zaključak Spisi parnica iz 1741. godine unose nam više svjetla u saznanja o oblicima zavisnosti seljaka na Pelješcu od vlasnika zemlje, o njihovim naturalnim i novčanim obvezama i pomažu nam u određivanju odnosa između normativnog i stvarnog u praksi Dubrovačke Republike. Ono što nam otkriva jedna interesantna parnica, nije cjelina slike, ali nam pomaže da do potpunije slike dođemo. Tužba koju su Trpanjci podnijeli protiv Šiška Gundulića nije nam sačuvana, ali je iz presude izrađene u obliku pravilnika možemo rekonstruirati. Očito je da se Gundulić nije držao ustaljenih običaja Pelješca kad se radi o nasljeđivanju stanarskog prava među kmetskim obiteljima. Njegova samovolja ogledala se i u zahtjevima da kad god zaželi naredi ribarima da za njega love ribu, koju uzima besplatno. Ribarskim brodovima posluživao se kao da su njegovi. Iz člana 4. i 5. pravilnika saznajemo obveze kmetova ribara spram njihovu zemaljskom gospodaru. Da bismo sliku upotpunili, tim obvezama moramo dodati desetinu, prastari oblik poreza crkvi,

70 koji su Trpanjci plaćali samostanu redovnica sv. Klare u Dubrovniku. Tu je zatim taksa na barke zvana »škarmadura«, jer se plaćala po broju palaca (škarama) za vesla.

71 Ribari Trpnja dužni su »uobičajeni ručak« sto srdela kapetanu Janjine, zamijenjen sa dva cekina po brušketu (izbor položaja za ribolov). A ako su srdele ulovljene u Trpnju, a prodavane u Orebiću, onda je taj »ručak« pripadao kapetanu Janjine i kapetanu Orebića (Trstenice), tj. predstavniku vlasti na čijem je području riba ulovljena i onom na čijem je području prodavana.

72 Ribari su svojim barkama morali, utvrđenim redom, prevoziti sol iz Stona u Neretvu, prevoziti vapno, pijesak i kamen za javne radove u Dubrovniku. U 18. stoljeću pošta iz Dubrovnika za Rijeku išla je kopnenim putem do Trpnja, a zatim ribarskom barkom do Rijeke. Raspored baraka 68 Don Ante Simonetti insistire na »Cemeteriu« računajući da je crkvama ostavljen određeni prostor uokolo da bi poslužio za groblje, a i ostale funkcije. ** Div. e possesso de Criminali, vol. 29, prilog uz f. 199. HAD. 70 Neki je temelje na buli pape Aleksandra III (1159-1181), za oprost što je dozvolio da ribari mogu loviti nedjeljom i blagdanima. R. Erco, O ribolovu na istočnom Jadranu. Zagreb 1973, 99; Dubrovački nadbiskup je pravo na desetinu prenio na samostan sv. Klare. 7» Lib. Con. Rog. vol. 141, 13. VII 1707. HAD. 72 Ibidem. 419