ARHIVSKI VJESNIK 21-22. (ZAGREB, 1978-1979.)

Strana - 404

tinu dijela.* U Stonu pučani nisu imali dijela, dok su na ostalom poluotoku vlastela dobila 87,5% zemljišta, a pučani 12,5%.

5 Ovom razdiobom starosjedioci su ostali bez zemlje, pa im je ostalo da biraju: postati kmetovi ili seliti s rodnog ognjišta. Unutar granica svoje kontrate (teritorijalno-administrativne jedinice, predjela) mogli su težaci birati gospodara, ali na način da na jedan zemljišni dio može doći samo jedna težačka obitelj. Tako je odlučilo Veliko vijeće 1335. da bi osiguralo podjednaku raspodjelu radne snage na poluotoku. Ako bi po namirenju svih dijelova sa po jednom težačkom obitelji preostalo slobodnih obitelji, one su mogle birati gospodara čiji će biti kmetovi, ali samo unutar iste kontrate.

6 Da osigura provedbu tih odluka, vlada je naredila da nitko na Pelješcu ne smije primiti težaka drugog gospodara i da ni jedan težak ne smije prelaziti iz kontrate u kontratu. Uz kaznu prekršilac tih odredaba bio je dužan vratiti težaka njegovom gospodaru.

7 Četiri godine poslije Veliko vijeće ponovilo je navedene odredbe, dodajući im da nitko ne smije primiti onog težaka kojeg bi gospodar potjerao, već taj težak mora iseliti s Pelješca. Na poluotoku bi mogao ostati jedino ako se gospodar koji ga je istjerao s tim suglasio.

8 Svaki je vlasnik tamo gdje mu je bio glavni posjed ostavio veću površinu zemlje da je obrađuje kmetskom radnom snagom u vlastitoj režiji, ili kako se to u Dubrovniku zvalo »na carinu«. Da bi namaknuli radnu snagu za teženje carina, kojih su plodine u cijelosti pripadale vlasniku zemlje, gospodari su sagradili kuće za stanovanje, čija je upotreba bila prepuštena kmetovima za izvjesnu tlaku zvanu služba. Služba se smatrala naknadom za uživanje kuće, a nju su kmetovi vršili obrađujući zemlju, ali i obavljanjem ostalih poslova koji su se vršili motikom, lopatom i krampom. U kmetskim ugovorima navodi se obično da se težak obvezuje na službu »po običajima Pelješca«, ili po običajima pojedine kontrate na Pelješcu, a ne određuje se podrobnije u čemu se ta služba sastoji i koliko dana godišnje traje. Prema starom običaju, i jednom zakonu iz 1441. godine, težačka kuća s gospodarskim zgradama morala je zauzimati četvrtinu zlatice (solda)

9

, to jest 420 nf terena, a ostale tri četvrtine zlatice tj. 1260 m

2 činio je vrt.

10 Gospodar je bio dužan održavati kuću da bude prikladna za stanovanje, čvrstih zidova i suha, u zaklonici od vjetra i da ima čvrsta vrata. Kuće za stanovanje težaka kmetova bile su integralni dio gospodareva imanja, pa se u prodajama i drugim načinima prenošenja upotrebljavala formula: »Fatam possessionem cum domibus vilicorum et ad gauden4 Libri reformationum, Monumenta Ragusina, sv. III, 240; Zakonita dob »aetas légitima, aetas matura« to je doba koje je po Dubrovačkom statutu za dječake počinjalo sa navršenom 14 godinom. Vidi: A. Solovjev, Punoletstvo dubrovačkih građana. Prilozi za književnost, XII, 1932, 179. 5 N. P. Manančikova, Istoričeskie istočniki o zemjevladenii v Dubrovnike vo vtoroj polovinje XIII

—XIV v., Slavjano-Balkanskoje issledovanije, Moskva 1972, 19. « A. Solovjev, o. c. (2), LOR, pag. XXVI, Cap. 1, str. 146. ? Ibidem, pag. XXVI, Cap. XII. 8 Ibidem, pag. XXXI, Cap. IV. 9 Zlatica, talij. soldo, mjera za površinu zemlje u Dubrovniku. Iznosila je 1680 m

2

. M. Rešelar, Dubrovačka numizmatika, I dio. Sr. Karlovci 1924, 105. 10 C. Schindler, Darstellung des Colonen und contadinen Vesens im Ragusaner Kreise. Wien 1837, 36; C. Pelegrini, Kmetstvo u dubrovačkom kotaru. Mjesečnik pravničkog društva, XXXVI/1910, 755. 404