ARHIVSKI VJESNIK 21-22. (ZAGREB, 1978-1979.)
Strana - 351
Mogućnosti zaštite nacrta na paus-papiru Zaštita nacrta na paus-papiru može se provesti na nekoliko načina: 1. Jedna od osnovnih mjera jest preventivna zaštita, koja se sastoji u pažljivom rukovanju nacrtima i osiguranju optimalnih uvjeta čuvanja u spremištu. (O tome je već bilo govora u jednom od prethodnih poglavlja). 2. Zaštita s pomoću mikrofilma, mikrofilmskih kartica ili fotokopija — sastoji se u tome da se na uporabu daje mikrofilm, odnosno foto-kopija, a ne originalni nacrt na pausu. U posljednje vrijeme su mikrofilmske kartice postale oblik međunarodne razmjene tehničke dokumentacije. Međunarodni standard za aktivan mikrofilm iz tog područja su osamdesetokolonske bušene kartice kod kojih je između 53. i 77. kolone umetnut mikrofilm širine 35 mm (izgled mikrofilmskih kartica može se vidjeti na slici br. 2). Mikrofilmska kartica ima prednost pred mikrofilmom u roli, jer se s pomoću uređaja za sortiranje ili računara vrlo lako i brzo pronalazi željena snimka, naravno uz uvjet da je dokumentacija prethodno šifrirana. Dobre strane takva načina zaštite nacrta na pausu su u tome što je format mikrofilma, odnosno mikrofilmske kartice mnogo manji, te se njima lakše manipulira, dok originalni nacrti tako nisu izloženi prekomjernom i nepotrebnom rukovanju. 3. Zaštita nacrta ulaganjem u košuljice od papira ili od plastičnih folija. U Laboratoriju za restauraciju i konzervaciju Arhiva Hrvatske prvi susret s nacrtima na transparentnom papiru zbio se 1959. godine. Vrlo teško oštećeni nacrti kasirani su na debeli crtaći papir s pomoću škrobnog ljepila. Rezultat je bio skroman zbog razlike u koeficijentu istezanja i skupljanja pausa i papira na koji se vršilo kasiranje. Slijedeća partija nacrta na transparentnom papiru stigla je u naš Laboratorij 1965. godine. Bili su to nacrti iz fonda »Građevinarstvo«, s kraja 19. i početka 20. stoljeća. Nacrti su dugo vremena čuvani smotani u role, bez omotnica, tako da su bili jako zaderani i prašni. Kako je papir bio dosta krhak, nacrti su se prilikom odmatanja naknadno zaderavali i vraćali u prvobitni položaj, što je znatno otežavalo rad. Ravnanje je provedeno brisanjem vlažnom spužvom i prešanjem u preši. Na taj su način nacrti istovremeno bili očišćeni i od prašine. Nakon ravnanja složeni su po predmetima i uloženi u košuljice od pak-papira. Paralelno s radom na ravnanju i čišćenju pisane su kartice s osnovnim podacima o svakom nacrtu, što je znatno olakšalo rad na njihovu sređivanju nakon završenog postupka obrade. U literaturi se mogu naći podaci o sličnim postupcima drugih s takvim materijalom. Npr. A. Seamans Warren u svojem članku »Restauriranje i zaštita arhitektonskih crteža: ekonomična metoda obrade krhkih dokumenata« iz 1976. godine govori o obradi cea 12 000 arhitektonskih nacrta. Planovi su oko 25 godina bili pohranjeni bez odgovarajuće kontrole, te su zbog djelovanja sunčeva svjetla postali krhki. Program konzervacije sastojao se u postupnoj rehurnidifikaciji do 60% relativne 351
