ARHIVSKI VJESNIK 21-22. (ZAGREB, 1978-1979.)

Strana - 342

Réunion triennale, Zagreb 1978, 78/14/8/1-11, autori nakon kraćeg uvoda u kojem su prikazana dosadašnja praktična iskustva sušenja smrznutih dokumenata u vakuumu i teorijskih osnova procesa liofilizacije, koja se inače u većim razmjerima upotrebljava u prehrambenoj industriji za dehidrataciju povrća, daju pregled rezultata pokusa koje su učinili s ciljem da se ustanove razlike u svojstvima papira, kože i pergamene prije i poslije procesa liofilizacije. Rezultati tih pokusa pokazali su da se najmanje promjene zbivaju u papiru, nešto veće u koži, dok za pergamenu napominju da se proces mora još podrobnije razraditi. Napominju isto tako da iako je ovaj način sušenja dokumenata i knjiga zaista dobar i perspektivan, osnovni mu je nedostatak što potrebna oprema (vakuum-komore za sušenje smrznutog materijala) ne stoje uvijek na raspolaganju. Preporučuju stoga da se materijal što je moguće brže zamrzne, što omogućava njegovo, prema potrebi, i višegodišnje čuvanje, a da se onda potraži rješenje za njegovo sušenje koje će pod danim uvjetima i okolnostima biti najpristupačnije. Na kraju se može spomenuti članak Sherelyn Ogden, The Impact of the Florence Flood on Library Conservation in the United States of America. A Study of the Literature Published 1956-1976, Restaurator, 3 (1979) 1-2, 1-36. Kako se već iz naslova vidi, autor na temelju stručne literature objelodanjene u razdoblju između 1956—1976. godine daje sažete podatke o raznim metodama rada i postupcima koji se mogu smatrati općeprihvaćenim i općepreporučljivim u SAD. Tako se, među ostalim, zamrzavanje namočenih dokumenata kao zaštitna mjera, a nakon toga sušenje smrznutih dokumenata u vakuumu (izravna sublimacija leda bez odmrzavanja) smatra najpovoljnijom i opće prihvaćenom metodom obrade velike količine namočenih dokumenata i knjiga. S obzirom na tako povoljne odazive o ovoj metodi u stručnoj literaturi, željeli smo se i sami uvjeriti u to kako izgledaju namočeni dokumenti, smrznuti i zatim odmrznuti. U tom cilju izvršili smo neke pokuse, koji služe isključivo za orijentaciju; zasad nemaju neko ozbiljnije značenje, te ne mogu poslužiti kao prilog već dosad izvršenim praktičnim, stručnim i naučnim radovima na tom polju. U kadu s vodom namočili smo: svežnjić dokumenata djelomice tiskanih na ciklostil papiru, djelomice pisanih tintom koja se razlijeva u vodi a djelomice pisanih pisaćim strojem, jednu svesku s narančastim koricama ispisanu tintom koja se razlijeva u vodi, prospekt tiskan na papiru s premazom za ilustracijski tisak, nekoliko listova kseroks-kopija, nekoliko fotografija složenih licem prema licu, jedan mikrofilm u roli smješten u plastičnu kutiju te jednu rolu mikrofilma bez kutije. (Za pokuse smo uzeli otpadni mikrofilm one vrste koja se sada redovito upotrebljava u foto-laboratoriju Arhiva Hrvatske). Pošto je cijeli taj svežanj plivao na vodi, pritisnuli smo ga laganim teretom, tako da bi bio cijeli uronjen u vodu. Isto smo učinili i s kutijom s mikrofilmom. Nakon tjedan dana stajanja u vodi, svežanj s dokumentima smo lagano ocijedili od vode, smjestili ga u plastičnu vrećicu i stavili na tjedan dana u kućnu ledenicu za duboko smrzavanje. Isto smo učinili i s kutijom s mikrofilmom, uz napomenu da se kutija kroz tih tjedan dana napunila vodom samo do jedne trećine, a vjerojatno ne bi ni toliko, da nije bila namjerno pritisnuta teretom (prodiranje vode u kutiju sprečavao je zrak u kutiji; voda je vrlo polagano prodirala kroz male rupice na dnu kutije koje su načinjene radi provjetravanja i lakšeg zatvaranja kutije). Mikrofilm bez kutije se promočio u cjelini. 342