ARHIVSKI VJESNIK 19-20. (ZAGREB, 1976-1977.)

Strana - 327

stojanja jest i izdanje odnosno sastavljanje hvarskog statuta, na kojemu su radili hvarski knezovi A. Quirin i A. Manolesso. Manolesso je »pro bono, quieto ac pacifico statu dictae civitatis Pharae et eius districtus« skupio 1331. g. nesređene, manjkave i često nejasne odredbe svojih predšasnika »in presens volumen«.

122 On je usto odredio da statut potvrde veliko i malo hvarsko vijeće, ali da dâ svoj pristanak i odobrenje i čitav puk (per laudem et consesum totius populi). Redigiranje dotadašnjih odluka i običaja pruža dakako Veneciji mogućnost da ukloni ono što joj smeta. Iz prevratničkog pokušaja Slavogosta izvlači Venecija dobru poduku: vlast treba što bolje i jače usredotočiti u Hvaru kamo su se dužni preseliti i svi vijećnici! Suviše je opasno ostaviti članove vijeća po otocima. Izbor se općinskih činovnika također prenosi samo na vijeće, i što je još važnije, samo vijećnici (naravno grada Hvara) mogu biti općinski činovnici. U XVIII čl. statuta se izričito naglašava da odsad unaprijed (amodo in antea) samo članovi vijeća mogu biti blagajnici, justicijari. i egzaminatori.

123 Tako je općinska uprava, uz rijetke izuzetke sjedila u Hvaru. Visu je ostavljen sudac i gastald, dok je otočanima ostavljeno pravo izbora samo jednog činovnika

—bukarija. Naime, jedan od trojice bukarija treba da bude »de illis crni habitant in casalibns«.

124 Međutim, ako je statut i išao za tim da politički sasvim podredi »provinciju«, gosnodarska ie kontrola nad niom bila nemoguća. Stoga ne iznenađuju odluke statuta o slobodnoj nrodaji mesa i riba »in casalibus et in Lissa«!

125 Takvu slobodu grad Hvar ne poznaje jer ondje se meso smije prodavati samo u ooćmskoj mesnici ili ribarnici! Upravo takvo slobodno trgovanje »po selima i na Visu« moglo je biti još jedan razlog da se hvarski vijećnik ogluši pozivima da dođe stanovati u grad Hvar. Vieroiatno ne prijp.šimo nretnostavimo li da ie nesnutani hvarski trgovac u »provinciji« brže stiecao kanital od svog kolege u gradu. A to znači da je »provincija« gospodarski jačala i pripremala se za novi obračun s metropolom. Inače mletačko vladanje otokom do zadarskog mira protiče dosta mirno. Sredinom XIV st. nastaje tek borba između biskupa i općine zbog podjele desetinskog prihoda. Naime, tim je prihodom, vjerojatno od davnine, upravljao jedan između hvarskih plemića koji se nazivao župan. Biskup nastoji, međutim, izbjeći »stari običaj« prema kojem je, kako tvrde hvarski predstavnici u Veneciji, dužan birati, toga svog činovnika »de quator domibus de nobilibus dicte terre«. Budući da se protivnici nisu pred duždem nikako mogli nagoditi, dužd je najprije sam prisvojio pravo izbora župana, a zatim je to pravo vratio biskupu. Župani ostaju i dalje hvarski plemići, ali su dužni predavati biskupu tri četvrtine desetine, dok četvrtinu smiju zadržati za gradnju hvarske crkve. Niie isključeno da je u doba ove borbe oko županstva sastavljena tobožnja darovnica Bele IV Hvaranima iz 1242 g. Ona je nevjesti

126 falsifikat naručen po svoj prilici od hvarskih obitelji Đivića. Pedesetogodišnja vladavina Anžuvinaca nad općinom ne ostavlja gotovo nikakav trag na otoku. Ludovik predaje općinu svojim činovnicima, ali se ne miješa u općinske poslove. Tek Ludovikova smrt i političke promjene nakon nje koje su sve do 1420 g. uznemiravale čitavu Dalmaciju povodom su novih nesuglasica. Međutim, po onome što je ostalo zapisano u reformacijama ne bismo te nesuglasice mogli svesti na neku plemićko 327