ARHIVSKI VJESNIK 19-20. (ZAGREB, 1976-1977.)

Strana - 322

stajanje bilo, kako se po svemu Čini, jedan od načina opiranja »provincije« vlasti metropole. Taj je otpor bio, kako ćemo još pokazati, utoliko po Veneciju opasniji što su se plemiću lako mogli pridružiti i ostali stanovnici, pa je otpor tako mogao izrasti u otvoren sukob. Unatoč svim odredbama, »absencia« nije uklonjena ni u drugoj polovici XIV st. Stoga 1386 g. hvarski vijećnici (nazočno je 46 vijećnika) stvaraju zaključak: quod si necesse erit congrégare consilium, quod iudices habeant plenum arbitrium mittendi plazarium vel caedulam per consiliarios, qui erunt Lissae vel in casalibus et ponenedi poenam de solidis quadraginta pro quocunque exigendam de praesenti«. Dogodi li se i tada da se ne odazovu pozivu, smiju suci »cum ilis, qui erunt in civitate, consilium congregare et partem capere et jacere ac ordinäre, ut si omnes consiliarii essent praesentes«!

107 Da se suci doista nisu ustručavali provesti gornju odluku pokazuju neke odredbe iz 1392 g. u vijeću u kojem je bilo samo 30 članova! Stječe se uopće dojam da se u burno vrijeme potkraj XIV st. osjeća sve veća napetost između Hvara kao središta uprave i plemića koji odlučuju sudbinom općine te onih plemića koji su stalnim odbijanjem da sudjeluju u radu vijeća postepeno gubili pravo na sudjelovanje u upravi. Drugačije je teško protumačiti oštrinu kojom se na Hvaru potkraj XIV st. kažnjava plemić koji krade! Naime, u hvarskom je vijeću oko 1390. g. jednoglasno zaključeno da se svaki plemić kome se zakonski dokaže da je krao, najprije kazni prema statutu, a zatim ga treba za vječno lišiti »de officio et beneficio quod habere possit in Phara et eius districtu«. Takav plemić ne može više nikad steći milost. Kažnjava se, štoviše, visokom globom onaj tko se za njega zauzme.

108 Jedva je vjerojatno da bi hvarski plemići stavili takav prijedlog na glasanje u vijeću da se prekršaj i kazna očekivala od jednog člana samog vijeća, dakle od »gradskih« plemića. Tada bi se sramota najvjerojatnije nastojala zataškati, a ne otkrivati neugodnim raspravljanjem. Čini se prema tome da se hvarski »provincijski« plemić sve više udaljuje od »gradskoga« gubeći tokom vremena mjesto i pravo koje je u upravi grada imao. Zato se ne može smatrati slučajnim da i Ivanić u početku XVI st. stavlja u svoj politički program i zahtjev da se obnove prava starigradskih plemića, tj. da se ponovno uzmu u plemićko vijeće u Hvaru. Međutim, poznato je da plemići čine samo mali dio općinskog stanovništva. Najviše ima ipak pučana (populäres, populus) koji ne uživaju politička prava, ali su opterećeni nekim općinskim teretima. U svim sredinama u kojima dolazi do staleške diferencijacije plemićko se pravo očituje u oprostu od nekih javnih podavanja. Da ostanemo na primjeru Hvara. God. 1408,

109 dakle u doba velikih promjena u političkom životu, iznosi Marko Slavogostov u hvarskom vijeću prijedlog da se hvarski plemići oslobode od plaćanja »dovane« tada kad ribare za svoje potrebe; naprotiv, kad love ribu za prodaju, dužni su je platiti kao i svi ostali koji nemaju »gracije«. Spomenuti se hvarski plemić u svom prijedlogu poziva na »stari običaj«, ali odredbe hvarskog statuta ne idu u prilog njegovih tvrdnji. Prema njima, naime, svaki je građanin oslobođen od plaćanja pristojbi za robu koju treba za svoju potrebu. To drugim riječima znači da plemić koji uživa politička prava u općini mora tek izboriti za sebe 322