ARHIVSKI VJESNIK 19-20. (ZAGREB, 1976-1977.)

Strana - 309

Kad je Sime Ljubić 1874 g. predstavljao javnosti Petra Hektorovića nametnulo se i njemu pitanje »koliko je Petar učestvovao u buni koja se svibnja 1510, dakle za 24. njegove godine, začela u Starom Gradu«, i na njega odgovara s »ne bih znao«. Ipak »ako prosudim njegovo nastupno ponašanje sa svojimi sugrađani a s prostim narodom navlastito, o čemu me najbolje upućuje njegova oporuka, moram odprto kazati, da je njegova obitelj kroz onaj strahoviti metež barem izlično pripoznavala prava pučka i plemičko nasilje, te da je ostala tada sasvim pošteđena«.

49 U prilog Ljubićevu mišljenju da Hektorović nije svojim odnosom prema puku navukao gnjev buntovnika mogla bi govoriti i činjenica da u njegovim djelima nema spomena o ustanku. Naprotiv, u njegovoj poslanici Nikoli Nalješkoviću opisan je Hektorovićev bijeg u Italiju za turskog napada na Hvar 1539 g. Točno je doduše da on Nalješkoviću piše o »dvi moje žalosti, jedna od pet lit, druga od mladosti«. No, kako su to »žalosti« koje »poviedat bez stida nie moć« i »koje gorskoga umoru' lava, a neg nejakog mene i nezdrava«,

50 bez sumnje je riječ o nekim bolestima. Poslanica Nalješkoviću je naime pisana 1541 g. tako da se »žalost od pet lit« ne može odnositi ni na turske pljačke. Osim toga, o turskoj navali govori Hektorović malo dalje u tekstu poslanice kao o »nevolji za ke bih ostavil sve dobro najbolje«. S druge strane, oporuka na koju se Ljubić i neki autori poslije njega pozivaju — a o kojoj će još na kraju biti riječi — ne svjedoči, prema našem uvjerenju o nekoj posebnoj patricijskoj ljubavi prema priprostom puku.

61 »Tvrdalj« — i to ćemo nastojati pokazati — gradi prije svega za sebe, a ne za »narod«. Iste, tj. 1874 godine, u istoj knjizi, prikazuje i Franjo Rački u kratkim crtama život Hanibala Lučića. Rački zna da »vatra razdora« između plemstva i puka »buknu u vrieme našega Hanibala Lučića«. Pošto je ukratko izložio tok bune, Rački je, pozivajući se na poznate riječi iz Lucićeve poslanice Jeronimu Martinčiću ustvrdio da ni Lučić »nije pošteđen bio, tako da je imao dosta troška i posla, dok si je podignuo 'stan. razrušen ki je bil malo ne sa svima od mnoštva, koje dil razbora ne ima', i dok si je ponovio i nasadio 'zgibla vinišća'«. Primjer Petrova oca — o kojemu Ljubić ništa nije govorio — Marina Hektorovića dokazuje Račkome da je »hvarsko plemstvo razjareno proti puku« pa nastavlja: »Ovakovima osjećaji polazećimi iz stališkoga položaja, bješe i naš H. Lučić nadahnut.« Dokazom su »slavopjevi, posvećeni zastupnikom mletačke vlade na Hvaru i u Dalmaciji«, Viktoru Diedu i Matiji Malipieru. Razrađujući upravo tu misao Rački je uvjeren »da se neće prevariti, rekne li, da je plemićki osjećaj velikim dielom nadahnuo Lučiću onu pjesmu u pohvalu grada Dubrovnika«, ali ipak »ovi osjećaji staleški niesu u našem H. Lučiću potamnjeli sviesti narodne koja se u ono doba izražavala glavno u ljubavi prema hrvatskom jeziku i hrvatskoj književnosti«.

52 Naprotiv, Rački misli da je »ova ljubav upravo u hvarskom plemstvu najviše plamtila«. Drugo je naravno pitanje da li su doista Lučić i njegovi suvremenici, kako to pretpostavlja Rački, oduševljeni i»istom težnjom za preporođajem naroda«. Jer »pjesni prislatke« koje oni pjevaju i »rajski glas« koji se na Hvaru tada čuje, čemu se raduje »slovinjski kotar vas i ostala država našega jezika u Hvaru« govoreći »da je vriednos velika«, nisu izlazile izvan uskog kruga prijateljski povezanih kniiževnika. Prema tome, nisu mogle ni imati utjecaja na tadašnji politički život u gradu i izvan njega. 309