ARHIVSKI VJESNIK 19-20. (ZAGREB, 1976-1977.)

Strana - 305

Novakovi prikazi pučko-plemićkih odnosa vjerno prikazani? Točno je doduše što Novak tvrdi — to je uostalom poznata činjenica — da Venecija vješto upravlja općinama popuštajući prema potrebi jednima ili drugima, ali kakva je uloga, na primjer, dvojice plemića 1450 g. »koji su smućivali narod i neprestano podžižali razmirice između vlastele i puka«

12 ako su ta ista dvojica radila »u Veneciji direktno protiv puka i isposlovali su duždevo pismo, po kojem se odtada unaprijed ima oružati hvarska galija«?

13 Budući da iz Novakova izlaganja nije jasno tko je pučanin, ostaje nejasan i bit problema, tj. uzroci borbe u XV st. Kad na primjer, kako ćemo još pokazati, izbija spor zbog berbe, onda zabranom nisu, kako Novak misli, obuhvaćeni samo pučani, nego i »alii omnes habentes possessiones et vineas in insula nostra Lissae«! Ili je na početku prikaza trebalo reći da su pučani svi stanovnici otoka koji ne pripadaju hvarskom vijeću. U posljednjem poglavlju daje Novak prikaz »Oružanog ustanka hvarskih pučana 151u.

—1514«.

14 Već u prvim rečenicama iznenađuje čitaoca zaista naivnim pričanjem o uzrocima sukoba. »Siti bahatosti) plemstva

... koje je

... u svemu pokazivalo svoju superiornost i prezir prema puku, uvrijeđeni u svom ponosu, što su neka vlastela silovali neke pučanke, skupljahu se hvarski pučani na tajne sjednice

... Njima na ceiu su bili kanonik hvarske stolne crkve i kapelan Sv. Marije Anuncijate Matej Lukanić i sin admirala Bevilaque, Toma«.

15 Ništa manje naivan je nastavak teksta prema kojem tobože presudnu ulogu ima u početku ustanka »dogođaj«, tj. tobožnje čudo s raspelom koje je prokrvarilo! Umjesto da to »čudo« kao kritički historičar preseli u bajke, a ispita njegovo djelovanje na suvremenike, Novak priča o njemu kao da se doista zbilo! Nekritičkim odnosom prema priči hvarskog svećenstva Novak djeluje na javnost koja naravno nema uvijek ni volje ni mogućnosti da se upusti u ocjenu takvih zbivanja. Po svemu se čini da je riječ 0 nevještoj Lukanićevoj priči koja je njemu omogućila da se od »narodnog propovjednika« pretvori u zaštitnika crkvenih i plemićkih interesa. Jer Lukanić se odjednom pojavljuje kao propovjednik koji zahtjeva da »narod pusti plemiće da mirno uživaju svoju čast«, a od plemića zahtjeva da »miluju narod i ne miješaju se u crkvene poslove«.

16 Kritičkog historičara ne mogu, razumije se, mletačka svjedočanstva ili apostolski vizitatori uvjeriti da je križić uistinu prokrvario! To što se, kako Novak tvrdi, i danas svetkuje u Hvaru 6. veljače kao blagdan sv. Križića historičaru nije odlučno. Pogotovo ako zna da je Lukanić na kraju poludio 1 doskora umro.

17 Odbije li se, dakle, »čudo« kao uzrok pobuni, ostaju »bahatost plemstva« i »silovanje nekih pučanki«, a valja priznati da je te pojave neobično teško, gotovo nemoguće, dovesti u vezu s uzrocima pobune. To više, što Novak i autori koji su prihvatili njegove tvrdnje ne pokazuju u kakvoj je uzajamnoj ovisnosti i uzročnoj povezanosti »čudo« s »pučanima na otoku« koji su tobože »bili previše dobro organizirani i previše su mrzili vlastelu, a da bi se cijela urota rasplinula zato što su neki vođe od tog odustali«.

18 Nema nikakva dokaza da su »veljački dani« u gradu Hvaru u bilo kakvoj vezi sa »svibanjskim ustankom« kojemu »već nijesu bili pučki vođe građani iz Hvara, već pučani iz sredine otoka«! Ponavljamo, Novak kao jedini uzrok zbog kojega se »Starograđani, Vrbovljani, Jelšani i ostali seljani dižu na ustanak« citira mržnju prema 2Q Arhivski vjesnik 305