ARHIVSKI VJESNIK 19-20. (ZAGREB, 1976-1977.)

Strana - 303

stavi na stranu onih koje smatra »potlačenima««. Do tog da bi ipak prije trebalo podrobnom i nepristranom analizom izvora utvrditi gdje leže stvarni uzroci pobune, najnovija literatura niti ne dolazi. Prikazi Ivanićeve bune imaju još jedan ozbiljni nedostatak: ako su uopće rađeni na izvornom materijalu, onda je to samo onaj koji je dao Sanudo u svojim »Dnevnicima«. A vidjet ćemo da su oni zaista skromna podloga za prikaz takvog pokreta kakva je bila Ivanićeva pobuna. iako je pred vise od sto godina Sime L,jubic govorio o pučkoj hvarskoj buni, historičari su u XX st. potpuno na njega zaboravili. Svakako se ne može smatrati slučajem da prvi prikaz — koliko je danas poznato — daje još 1864 g. S. Ljubić koji je ostao do danas jedan oa najooijih poznavalaca mletačkih arniva i dalmatinske povijesti. LJUDIĆ daje prikaz oune najprije u »Pregledu hrvatske povijesti,

1 ali isti tekst preštampava 1869 g. u il knjizi svog »Ogledala Književne povijesti jugoslavenske na podučavanje mladeži«' Osobita vnjeunost L.juoaceva rada jest u tome što on gleda na zbivanja u Dalmaciji u okviru srednjoevropskih političkih zapletaja, a posebno prati mletačku povijest u to vrijeme. On, naime, uvjerljivo pokazuje kako mletačke neprilike potkraj XV i u početku XVI st. »raznietiše u grudih primorskih stanovnika, odavna stojećih pod železnim čapetom mletačkoga lava, zapretanu al ne utrnutu zeiju, opet se povratiti pod oiago okrilje ugar. — nrv. krune«.

3 Fetar Berislavić i Simun Divnić su uvjeravali kralja Vladislava da će se Dalmatinci »na prvi bliesk njegova oružja baciti u naručaj svoje braće«, a u to je uvjeren i Pasqualigo, mletački poslanik u Ugarskoj. Kako su se u Dalmaciji počeli javljati nemiri, poslan je onamo "à. (jiustinian, kojega, kako Ljubić kaže, »u Hvaru čekaše još liepša prilika da jasnije iskaže svu svoju mržnju plemićku proti nižjem stališu«.

4 Vrlo je zanimljivo na koji način Ljubić prikazuje podrijetlo i korijenje pučkih buna u početku XVI st. u Dalmaciji. Venecija je, misli Ljubić, »demokratički ustav« primorskih gradova pretvarala od početka XV st. »u svoj strogo aristokratički, siegurajuć u isto doba te svoje namjere nastanjivanjem stranjskih porodica u naše zemlje«.

5

. Zato nastaje »silna građanska borba među plemstvom i pučanstvom« koje se »u Hvaru valjda čestie nego inudje ponavljalo, jer tu se više stranjskoga smetlišta uvuklo bilo u plemstvo radi običajna pristajanja mletačkih galija«. Zbog »obiesti plemstva« dižu se početkom 1510 g. »njekoji poglaviti građani u Novom Hvaru, kim su na glavi bili Matija Lukanić, kanonik hvarski, i Toma Bevilaqua, tajno se urotiše proti plemstvu ...«. No, kako »velikim čudom proplaka križ«, oni »se zabune te se toga posla za sada ostave«. Budući da su »pravi uzroci obćeg nezadovoljstva još sve isti ostajali«, moglo je »i manje nasilje od strane plemstva u čas prouzrokovati golem rasap«. Do njega i dolazi 23. svibnja, kad u Starom Gradu izbija zbog »gadnog nasilja« poznata buna. Ipak se ona »malo kašnje utaloži, pošto se ondiešnji plemići prisegom obvezoše na pogodbu, kojom nižemu stališu dozvoliše njekoja građanska prava. Sad stadoše buntovnici da prisile i plemiće, koji su tada stanovali u Novom Hvaru na tu pogodbu«. Ljubić zatim prikazuje ukratko dolazak Navajera na otok izričito naglasivši da on vraća mir. Kad su pučki pokreti u Dalmaciji učestali, Venecija šalje Giustiniana. Izlažući dalji tok zbivanja, Ljubić prvi put spominje Ivanića u vezi s Giustinianovom navalom na Jelsu, gdje ga pobunjenici »dočekaše, potukoše i na bieg prisiliše«.

6 Napeti odnosi ni time nisu uklonjeni, »jer 303