ARHIVSKI VJESNIK 19-20. (ZAGREB, 1976-1977.)

Strana - 239

da su osobito francuski kraljevi imali običaj podjeljivati svojim pristašama a i bivšim protivnicima nove grbove, u kojima se je nalazio i neki specifično heraldički grbovni simbol, u ovom slučaju stilizirani ljiljan i nojeva glava. Tako francuski kralj Franjo I. (1494.—1547.) pridodaje stilizirani ljiljan grbu dubrovačkog vlasteoskog roda Đurđević

—Giorgi.

3 Nojeve glave u našoj su heraldici potpuno nepoznate do kraja XVI. stoljeća. Prvi put se javljaju u Ohmućevićevom grbovniku (koji je nastao oko g.1590). nad kacigama grbova Mužević i Novaković.

4 Sumirajući sve ove povijesne činjenice kao i čitavu heraldičku simboliku u grbu Ivana Il.Nelipića na pečatu uvodno navedene povelje, stiče se gotovo siguran dojam, da je grb sa ovoga pečata novopodiljeni grb kralja Ludovika I.Anžuvinca, a ne stari izvorni grb Nelipića. Najstariju vijest o grbu Nelipića donio je naš prvi i najstariji heraldičar i polihistor Pavao Ritter—Vitezović (1652.—1713.) u svojem djelu »Banologia«.

5 Iz Vitezovićeve Banologije prenio je taj grb Ljudevit Gaj (1804.—1873.) u svoj članak pod naslovom »Banoslovje« po Vitezoviću«. U Vitezovićevoj publikaciji prikazan je u grbu Nelipića naravni ljiljan pod kojim stoji natpis: »Joannes Nelepitius (Nelepuk) comes Cetinae, Classae et Ramae, Daim, et Croat, banus«. Nije poznato od kuda je Vitezović preuzeo taj grbovni lik, no vrlo je interesantno, da se u grbu nalazi naravni a ne stilizirani ljiljan! Možda je Vitezović imao loše sačuvan predložak starog grba roda Nelipića, ili je od nekoga dobio njegov krivi opis. Ovakav grb Nelipića preuzeo je u svoj rukopisni grbovnik i naš poznati heraldičar Ivan Nep. Labaš

—Blaškovečki (1783.—1849.), ujak našeg prvog modernog povjesničara Ivana Kukuljevića—Sakcinskog (1816.—1888.), koji je precrtao grbove iz toga grbovnika.

6 Materijalom iz oba ta primjerka faktično posve identičnih grbovnika obilno se koristio Ivan Bojničić

—Kninski (1858.—1925.), ravnatelj Zemaljskog arhiva u Zagrebu, uvrstivši skoro sve grbove iz njih u svoj grbovnik »Der Adel von Kroatien und Slavonien«.

7 No začudo, iz Labaševog grbovnika nije preuzeo grb Nelipića (kojega je iz Banologije, koju je preveo na hrvatski, preuzeo i Ljudevit Gaj i publicirao u Danici Ilirskoj g.1863!).

8 Radi toga namjernog ili nenamjernog propusta, grb Nelipića nekako je pao u zaborav. Služeći se Labaševim rukopisnim grbovnikom ovaj grb je zapazio Viktor A. Duišin i publicirao njegov crtež u članku »Stara hrvatska plemena«, a naveo je i temeljne boje grba: u plavom polju zlatni ljiljan.

9 Taj ljiljan prikazan u svom prirodnom izgledu a vremenski postavljen u XV. stoljeće heraldički djeluje posve neuvjerljivo. Pronalaskom autentičnog grba na pečatu povelje IVana Il.Nelipića ispravljen je heraldički neprihvatljiv lik prirodnog ljiljana, kako su ga donosu i publicirali Vitezović. Labaš i Gaj. Pred nama je originalna povelja sa stiliziranim francuskim ljiljanom u pečatnom grbu starog hrvatskog roda Nelipića. » Heyer von Rosenfeld Friedrich: Wappenbuch des Könd^igreicfis Dalmatien. Nürnberg 1871. 4 Solovjev Aleksandar: Postanak ilirske heraldike i obitelj Ohmućević. Glasnik Skopskog naučnog društva, knj. XII. Skoplje 1933. 5 Ritter-Vitezović P: Banalogia. Rkp. o. 1710. * Zmajić Bartol: Razvitak heraldike u Banskoj Hrvatskoj. Vjesnik Hrvatskog državnog arhiva, knj. XI. Zagreb, 1945. 7 Bojinčić-Kninski Ivan: Der Adel von Kroatien und Slavonien. Nürnberg, 1899. s Gaj Ljudevit: Banoslovje po Vitezoviću. Danica Iliriska, Zagreb 1863. • Duišin Viktor A.: Stara hrvatska plemena. Glasnik heraldike, God II. Zagreb, 1938. 239