ARHIVSKI VJESNIK 17-18. (ZAGREB, 1974-1975.)

Strana - 425

filmove), br. 1796—1813; konzervacija i restauracija, br. 1814—1923; tehnika reprodukcije, br. 1924—1958. Na žalost, u ovom periodu nismo primili ni jedan broj časopisa »Restaurator« i »Bollettino dell'Istituto di Patologia del Libro«. T. Ribkin-Puškadija DIE K. K. MILITÄRGRENZE. BEITRÄGE ZU IHRER GESCHICHTE. / Schriften des Heeresgeschichtlichen Museums (Militärwissenschaftliches Institut) in Wien. Band 6. / Wien 1973. 327 str. Problemi postanka i razvitka Vojne krajine nužno se sijeku s predmetom istraživanja više nacionalnih historiografija. Zato o Vojnoj krajini postoji opsežna literatura na različitim jezicima. No, još je opsežnija neobjavljena i neistražena izvorna građa. Zbog toga je još danas historičar često prisiljen da se oslanja na Vaničeka ili druge starije autore, koji su imali za naše vrijeme zastarjele kriterije u pristupu izvorima. Osim toga, tamo gdje te autore možemo kontrolirati, često se pokazuju krupnije netočnosti. Postoje, dakle, mogućnosti znatnih pogrešaka kad od tih autora moramo preuzeti podatke, koje ne možemo kontrolirati na izvorima. Stoga treba pozdraviti svaki rad koji na temelju izvorne građe popunjava naše znanje o Vojnoj krajini novim podatcima ili makar samo — revizijom vrela — potvrđuje ono što nalazimo kod starijih autora. Zbornik upravo takvih radova predmet je ovog prikaza. Prvi je prilog ovom zborniku sintetički članak Franza Kaindla »Die k. k. Militärgrenze — zur Einführung in ihre Geschichte« (str. 9—27). To je nažalost i najmanje uspjeli prilog. Za onoga koji je upućen u problematiku nema u tom radu ništa nova, a laik ne može dobiti jasan pregled osnovnih karakteristika razvojnih faza Vojne krajine. Prikaz je na mjestima opterećen detaljima, koji su nepotrebni u tako sažetoj informaciji, dok su važnije stvari nedovoljno istaknute ili izostavljene. Neke karakteristike, koje se odnose samo na određene periode krajiške povijesti, date su bez kronološkog ograničenja. Ima i važnijih tvrdnji koje su u najmanju ruku veoma sporne, a neke su nedvojbeno netočne. Navest ćemo samo nekoliko primjera. Autor tvrdi da je Vojna krajina bila »Ausgestattet mit Souveränitätsreichten« (str. 9). To nije točno. Nikada nije Vojna krajina kao takva imala neka suverena prava. Vojna krajina — otkad se formirala kao zaokruženi teritorij — bila je Vojnička kolonija Graza odnosno Beča na području koje je državnopravno (s izuzetkom Zumberka) potpadalo pod suverenitet zemalja krune sv. Stjepana. »Statuta Valachorum« iz 1630. nisu »Ansiedlungsvereinbarung« kako to tvrdi autor (str. 14). Vlasi su od ranije sjedili na zemlji, koja pravno nije bila ni njihova ni vladareva, pa se u uvjetima onog vremena privilegijama nije mogao regulirati njihov položaj u pogledu naseljavanja. Osim toga statuti iz 1630. ne mogu se smatrati — kako to čini autor — temeljem ustrojstva u području Vojne krajine. Spomenuti statuti vrijedili su samo u Varaždinskom generalatu, kao što pravilno ističe Kurt Wessely u istoj publikaciji (str. 34), a kada se u 18. st. počelo izgrađivati jedinstveno ustrojstvo Vojne krajine, morali su se ti statuti promijeniti i napokon ukinuti, jer nisu bili u skladu s novom organizacijom. No, dok se o naprijed iznesenim primjedbama može sporiti, jer se radi o interpreciji, autor čini grubu materijalnu grešku kad početkom 18. st. širi Karlovački generalat do ušća Une u Savu kod Jasenovca, pripajajući mu tako cijelu Bansku krajinu, a Bansku krajinu prebacuje na područje Varaždinskog generalata, koji briše iz popisa krajina (str. 15). Netočna je i autorova tvrdnja da je u 18. st. osnovana Karlovačka patrijarsi ja. Arseni je III i Arsenije IV nosili su titulu patrijarha samo za svoje osobe, 429