ARHIVSKI VJESNIK 17-18. (ZAGREB, 1974-1975.)
Strana - 417
Prelete li se sadržaji Karlovih povlastica ili točnije potvrdnica odmah će upasti u oči da napuljski vladar i njegov sin ne žele preuranjenim povlasticama jednom velikašu na račun drugoga odbiti potrebne pristaše. Bribircima je potvrđeno uživanje prava samo u onim dijelovima Hrvatske koji ne pripadaju krčkim knezovima. Zato se u potvrdnici njihova vlast ograničava na zapadu područjem Senja, Gacke i Modruša, a na istoku Humom. Ako pomno pročitamo sadržaj potvrdnice lako ćemo se uvjeriti da Bribirci stvarno ne dobivaju od napuljskih vladara ništa! Jer ili im daju pravo koje već uživaju ili ono što nisu mogli steći. Bribirci tobože smiju »držati« :'li »upravljati« barunima i vazalima, premda se u tadašnjoj Hrvatskoj i predobro znalo kakva su prava bana Pavia i njegove braće. Ta Pavao može uživati samo banska prava i ni jedan mu od hrvatskih velikaša ne bi dopustio više. A sličan je odnos Bribiraca i prema dalmatinskim gradovima. Ondje imaju kneževska prava koja nikakav anžuvinski privilegij ne može izmijeniti. Prema tome, znamenita potvrdnica oca i sina iz 1922 g. nije ni u čemu izmijenila položaj Bribiraca u Hrvatskoj i Dalmaciji. Stoga nije neopravdan zaključak da je takva »darovnica« izdana namjerno, tek toliko da se Bribirci uvjere u naklonost napuljskog dvora, naklonost koja bi se mogla pretvoriti u znatno veću zahvalnost produže li braća raditi i dalje za novog ugarskog kralja. No, dok je oprez napuljskog dvora u tom trenutku nekako opravdan, ne smijemo očekivati oduševljenje Bribiraca nakon što su primili spomenutu potvrdnicu. Trebalo je očekivati njihov pokušaj da se radije nagode s budimskim dvorom. Uostalom, da napuljski dvor još ne misli povlasticama privlačiti hrvatske i slavonske velikaše pokazuje slična Karlova potvrdnica izdana potkraj iste godine banu Radoslavu Baboniću. Radoslav se po svoj prilici obratio na napuljski dvor s molbom da mu Karlo potvrdi ono što mu je već darovao pokojni kralj Ladislav. Premda nije poznata neka Ladislavova darovnica Babonićima — to uostalom u tom času nije bilo ni odlučno — Karlo II ne vidi razlog da ne udovolji Radoslavovoj molbi. Ali, Karlo ni ne zna točno što je Radoslav dobio od njegova ujaka i zato mu daje sasvim općenitu potvrdnicu dopuštajući mu »pravedno i mirno« uživanje svega što ima 60 . I ova napuljska potvrdnica dokaz je da je dvor ušao tek u početne pregovore sa slavonskim i hrvatskim velikašima. Potvrđuje se velikašima ono što imaju, a ponekad se odobrava i manje nego što uživaju. No, velikaši se također ne žure činiti usluge čovjeku koji tjera s prijestolja Andriju III. Štoviše, gottovo svi surađuju s oba vladara. Tako ban Radoslav Babonić zahtjeva od Andrije III Želin u Turopolju kao naknadu za usluge koje mu je učinio, kad je, unatoč neprilika, doveo u Ugarsku Andrijinu majku Tomasinu 61 Za ovom slijedile su darovnice za Vrbas, Glaž, Petrinju, Vinodol, Okić, Podgorje i Samobor, dakle za imanja i posjede koje je ban Radoslav u to vrijeme držao. 60 CD VII, str. 114. 61 CD vn, Str. 146—147. 27 Arhivski vjesnik 417
