ARHIVSKI VJESNIK 17-18. (ZAGREB, 1974-1975.)
Strana - 387
Pravilnika za izvršenje«; UNESCO »će dati ovu pomoć«, kaže se dalje, »u granicama svog programa i svojih mogućnosti«, a ovlašten je, da o tim pitanjima i samoinicijativno podnosi prijedloge državama ugovornicama. Vrijednu pomoć unapređenju provedbe Konvencije mogu svakako još pružiti i: obaveza UNESCO-a da osigura prijevode teksta Konvencije »na druge službene jezike svoje Generalne konferencije« izvan engleskog, španjolskog, francuskog i ruskog jezika na kojima je redigiran autentični tekst (čl. 29. Konvencije); obaveza država ugovornica, da najmanje jednom svake četvrte godine dostavljaju generalnom direktoru UNESCO-a izvještaj o mjerama koje su »poduzele, pripremile ili uzele u razmatranje« u pravcu primjene Konvencije i Pravilnika (čl. 26. Konvencije); sastanci država ugovornica na kojima se naročito »proučavaju problemi primjene Konvencije i Pravilnika«, te izrađuju preporuke o tome, a koje je sastanke dužan sazvati generalni direktor UNESCO-a ako to zatraži najmanje jedna petina država ugovornica, a može ih sazvati i samoinicijativno u suglasnosti s Izvršnim odborom UNESCO-a (čl. 27. Konvencije). Generalnom direktoru UNESCO-a ostavljena je važna uloga i u procesu moguće revizije Konvencije i njena Pravilnika. Inicijativa za reviziju pridržana je svakoj državi Ugo vomici, a o predloženim amandmanima se odlučuje ili putem ankete koju provodi generalni direktor UNESCO-a, ili na konferenciji koju isti saziva, uvijek suglasnošću svih država ugovornica (čl. 39. Konvencije). 202 Za što potpuniju primjenu i poštivanje odredaba Konvencije od odlučnog su značenja i odgovarajuće sankcije. Odatle i posebna važnost propisa iz čl. 28. Konvencije, koji nalaže obavezu državama ugovornicama: »da poduzmu, u okviru svog sistema krivičnog prava, sve potrebne mjere kako bi bile progonjene i podvrgnute kaznenim ili disciplinskim sankcijama osobe, ma koje narodnosti, koje su učinile ili su dale naredbu da se nanese povreda ovoj Konvenciji«. Dugo se čekalo na ovakvu međunarodnu normu. Haška pravila iz 1899. i 1907. god. nisu je sadržavala. 203 U upitniku Holanskog arheološkog društva iz god. 1918., pod br, 11 pitalo se: »Je li poželjno da se za povrede međunarodnih ugovornih pravila zaštite predvidi posebna kaznena sankcija, a sudovanje u ovoj materiji dade u nadležnost nekom međunarodnom sudu ili pak nacionalnom sudu?« 204 Nacionalna krivična zakonodavstva nisu poklanjala veću pažnju ovim pitanjima niti u razdoblju između dva svjetska rata. Tek nakon drugog svjetskog rata, u vezi sa suđenjem ratnim zločincima, definiranjem ratnih zločina, radom na kodeksu međunarodnog krivičnog prava, te inicijativama raznih organizacija, pa i poticajima UNESCO-a, unose se odgovarajuće norme u nacionalne krivične zakonike. Srodne obaveze što su ih države preuzele za svoja nacionalna zakonodavstva na temelju Konvencije za sprečavanje i kažnjavanje genocida od 9. XII 1948., kao i na 202 pobliže o aktivnosti UNESCO-a na unapređenju provedbe Konvencije vidi u programima rada te organizacije, donesenim na generalnim konferencijama poslije 1954. godine. Uz to i publikaciju: L'Unesco et son programme. La protection du patrimoine cutlurel de l'humanité. Sites et monuments. Paris, 1969. Ed. UNESCO. Isto tako i godišnje izvještaje o radu. *> 3 Zlatarić B., n. d. str. 334. ax vidi bilješku br. 30. 387