ARHIVSKI VJESNIK 17-18. (ZAGREB, 1974-1975.)

Strana - 363

— »da štete nanesene kulturnim dobrima, ma kome narodu ona pripadala, predstavljaju štetu kulturnoj baštini cijelog čovječanstva, budući da svaki narod daje svoj doprinos svjetskoj kulturi«; — »da je čuvanje kulturne baštine od velike važnosti za sve narode svijeta i da je važno osigurati ovoj baštini međunarodnu zaštitu«; — »da bi zaštita ovih dobara mogla biti efikasna samo ako je organizirana još za vrijeme mira i to kako nacionalnim, tako i međunarodnim mjerama«. K tome, naglašavajući da su korišteni i oni principi zaštite kulturnih dobara u slučaju oružanog sukoba koji su izraženi i u haškim konvencijama iz 1899. i 1907. god., te u Washingtonskom paktu iz 1935. god., uvodni tekst Konvencije izražava riješenost država ugovornica: »da preduzmu sve moguće mjere u cilju zaštite kulturnih dobara«. Dakle, polazeći od koncepcije svjetske kulturne baštine, kojoj svaki narod doprinosi, naglašena je opća odgovornost za zaštitu te baštine, a iz koje kulturne odgovornosti

131 proizlazi obaveza država, da već u mirnodobsko vrijeme provode zaštitne mjere, pa da se tako ostvari neophodno organsko jedinstvo nacionalnih sistema zaštite s međunarodnim sistemom, uspostavljenim ovom Konvencijom iz 1954. god. Pozivanje na haške konvencije iz 1899. i 1907. god., te na Washingtonski pakt iz 1935. god. nije samo uvodno niti formalno. Odnos nove Konvencije prema tim prethodnim pravnim aktima objašnjava i regulira čl. 36 Konvencije. Njime se određuje, da Konvencija dopunjuje navedene pravne akte za sve države-ugovornice koje su njima vezane. Što se posebno tiče haških ratnih pravila iz 1899. i 1907. god. treba napomenuti koliko su značajno priznanje, kao običajno pravo, zadobila ta pravila izvan kruga država-ugovornica tih pravila,

132 pa je i s tog gledišta razumljivo pozivanje Konvencije iz 1954. god. i na takva pravila. Iz prethodnih izlaganja dovoljno je očito koliko su pri izradi Konvencije iz 1954. god. korisno poslužile predradnje izvršene inicijativom Međunarodne muzejske organizacije još 1838/39. godine. Međutim, kao pravna osnova i oslonac osobitu ulogu za stvaranje »Crvenog križa kulturnih dobara« — čest naziv za Konvenciju o zaštiti kulturnih dobara u slučaju oružanog sukoba iz 1954. god. — imale su poznate Ženevske konvencije iz 1949. god. o poboljšanju sudbine žrtava rata.

133 Mnoga načela i konkretna pitanja riješena pri donošenju tih konvencija, olakšala su značajno pripremu teksta Konvencije o kulturnim dobrima, i mnogo skratile rad Konferencije u Haagu 21. IV

—14. V 1954. To se naročito odražava u čl. 15, 16—17 i 18—28 Konvencije o zaštiti kulturnih 131 Strebel H., n. d. str. 51 ističe također tu odgovornost (»kulturelle Verantwortung«). 132 Engstier L., n. d. str. 223. 133 O Ženevskim konvencijama od 12. VIII 1949. vidi: Andrassy J., n. d. str. 336—341; rasprave B. Jakovljevića, R. Jovanovića i Đ. Ivanovića u Jugoslovenskoj reviji za međunarodno pravo, br. 2/1958. Tekstove tih konvencija donosi: Službeni vjesnik Prezidijuma Narodne skupštine FNRJ, 1950, br. 6. To su slijedeće konvencije: I Konvencija o postupanju sa ratnim zarobljenicima; II Konvencija za poboljšanje sudbine ranjenika i bolesnika u oružanim snagama u ratu; III Konvencija za poboljšanje sudbine ranjenika, bolesnika i brođolomaca oružanih pomorskih snaga; IV Konvencija o zaštiti građanskih lica za vrijeme rata. Sve četiri su donesene 12. VIII 1949. U ovom ih radu skraćeno nazivamo, skupnim nazivom: Ženevske konvencije iz 1949. god. o poboljšanju sudbine žrtava rata. Pojedinačno ih citiramo po gore navedenim rimskim brojevima. 363