ARHIVSKI VJESNIK 17-18. (ZAGREB, 1974-1975.)

Strana - 320

h) imovina općina, te imovina institucija posvećenih vjerskom kultu, karitativnim svrhama i obrazovanju, umjetnosti i nauci, iako pripada državi, tretirat će se kao privatna imovina; svaka zapljena, uništenje ili namjerno oštećivan je sličnih institucija, historijskih spomenika, djela umjetnosti i nauke, moraju progoniti nadležni organi. Projekt Deklaracije iz 1874. god. razlikuje, dakle, kulturna dobra u privatnom od kultnih dobara u državnom vlasništvu. Dobra u privatnom vlasništvu štiti protiv svakog uništenja i zapljene, »koja ne bi bila neizbježno nametnuta potrebama rata«. Kako zapljena takvih dobara nije spadala u »ratne potrebe«, to su ona in situ bila zaštićena. Pokretna dobra u državnom vlasništvu može okupaciona vojska zaplijeniti samo onda, ako su pogodna »da posluže ratnim operacijama«. To se međutim ne odnosi na kulturna dobra vjerskih, karitativnih, obrazovnih, umjetničkh i naučnih institucija, jer se ta dobra smatraju zaštićena kao i ona privatna, iako faktički pripadaju državi. Time je bilo zaštićeno od odnošenja muzejsko, crkveno i arhivsko spomeničko blago. Predviđena je i sankcija kaznenog postupka protiv uništenja, oštećenja ili zapljene spomenutih kulturnih dobara. Slijedio je prijedlog grupe stručnjaka za međunarodno pravo, koji su 1880. god. formulirali, u 86 članova, »Priručnik zakona o ratu na kopnu«, poznat i kao »Oxfordski priručnik« (»Manuel d'Oxford«).

7 U bitnome nema u ovom Priručniku novih principa zaštite. Na srodan način kao u Projektu iz Bruxellesa i ovaj prijedlog pravila ratnog prava zaštićuje kulturna dobra koja služe vjerskom kultu, umjetničkim i naučnim institucijama, a bez obzira da li su ta dobra privatno ili državno vlasništvo, no s razlikom što Priručnik ne predviđa kaznene sankcije.

8 U okviru naših razmatranja treba posebno istaći, da ovaj Priručnik u svom čl. 56 izričito navodi i arhive među kulturnim dobrima, kojih je uništenje ili oštećenje zabranjeno.

9 Među opisanim prijedlozima on je prvi koji to izričito navodi. Sva je prilika da se to ima pripisati činjenici što je Priručnik djelo pravnih stručnjaka

—• naučnih radnika, te što je iza toga prijedloga pravila rata stajao Institut za međunarodno pravo osnovan 1872. god. I ovaj Oxfordski priručnik, kao i prethodni briselski Projekt, ostao je samo — prijedlog. Uskoro je slijedila daljnja inicijativa u prilog zaštite kulturnih dobara u ratu. Pod pokroviteljstvom Instituta za međunarodno pravo, a u sklopu svjetske izložbe u Parizu, sazvan je, i održan 24—29. VI 1889, »Međunarodni kongres za zaštitu umjetničkih djela i spomenika«, uz učešće stručnjaka i umjetnika iz mnogih država svijeta. Treba istaći ovaj primjer javnog angažiranja i samih kulturnih stvaralaca i zaključak ovog Kongresa u kome se kaže: »Utvrdivši da spomenici umjetnosti pripadaju cijelom čovječanstvu, Kongres traži, da vlade pojedinih zemalja odrede predstavnike zadužene da ispitaju i označe u svojim zemljama one spomenike, čija bi zaštita u vrijeme rata morala biti osigurana 7 Deltenre M., n.d. str. 634—637 »Avant-propos«, str. 638—665 »Les lois de la guerre sur terre«. Obavljeno u poglavlju: »L'Institut de droit international et les lois de la guerre«. 8 Engstier L., n.d. str. 203—204. 9 Bautier R.R., Les archives et le droit international (Actes de la sixième Conference internationale de la Table ronde des archives. Paris 1963), str. 46. Isto, Arhivist br. 2/1961, Beograd 1961, str. 148. 320