ARHIVSKI VJESNIK 17-18. (ZAGREB, 1974-1975.)
Strana - 159
Banfi. 15 No, koliko god je vrijedan pažnje njegov pokušaj da povjesničarima stavi na raspolaganje ovo vrijedno dotad nepoznato gradivo, toliko je za osudu njegovo nastojanje da iz činjenice što su mnogi dalmatinski dominikanci pohađali škole u Italiji dokaže tobožnju talijansku pripadnost hrvatske kulture u Dalmaciji te samim time opravda talijanske teritorijalne pretenzije na nju. 16 Stavivši se u službu talijanskog fašizma i iredente, on je iz registara pisama generala dominikanskog reda birao samo one regeste u kojima se govori o studiju pojedinih redovnika u Italiji ili o njihovoj djelatnosti vezanoj za nju. Da bi njegova teza izgledala što uvjerljivijom, on je iz cjeline, koja je govorila sasvim nešto drugo, birao samo one regeste koji se na bilo koji način mogu dovesti u vezu s Italijom ostavivši po strani petnaest puta više gradiva koje je s povijesnog gledišta bilo mnogo vrednije i zanimljivije od onoga što ga je on objavio. Istina je da su mnogi dalmatinski dominikanci studirali na raznim talijanskim učilištima i sveučilištima onog vremena, što je sasvim razumljivo s obzirom na geografsku bliskost i dinamiku kulturnih i ekonomskih odnosa Dalmacije s Italijom. To su isto činili i studenti mnogih drugih zemalja, ali još nikomu nije palo na pamet da zbog toga kulturu tih zemalja proglasi talijanskom. Osim toga, Florian Banfi je svjesno prešutio činjenicu da su isto tako neki hrvatski dominikanci predavali na raznim talijanskim visokim školama 17 te da je od g. 1495. u Zadru postojao generalni studij dominikanske provincije Dalmacije, 18 na kojem je većina dalmatinskih dominikanaca završavala svoje nauke s mogućnošću postizanja doktorata kao najvišeg akademskog naslova, a bilo je slučajeva da su ga pohađali također i talijanski studenti. Regesti koje ovdje donosimo odnose se na široko područje između Jadranskog mora i Drave, s jedne strane, te Istre i Albanije, s druge strane, koje je do g. 1380. kao sastavni dio zemalja krune sv. Stjepana pripadalo dominikanskoj provinciji Ugarskoj (provincia Hungariae) sa sjedištem u Budimu. 19 Te su se godine od nje odvojili samostani u današnjem Hrvatskom primorju, Dalmaciji i Albaniji u posebnu redovničku pokrajinu Dalmaciju (provincia Dalmatiae), koja je sve do g. 1487. okupljala sve samostane na tom području u jedinstvenu administrativnu cjelinu. Kad je, međutim, tijekom XIV i XV st. najveći dio tih krajeva došao pod mletačku vlast, g. 1487. odvojili su se samostani na području Dubrovačke Republike u tzv. Dubrovačku kongregaciju (congregano Ragusina), koja je u odnosu na provinciju Dalmaciju bila sasvim nezavisna. 20 Tim su primjerom pošli i samostani u tadašnjem hrvatskom 15 Banfi F., Regesta litterarum magistrorum generalium Ordinis Praedicatorum provinciam Dalmatiae spectantia (1392—1600). Archivio storico per la Dalmazia, XXIV (Roma 1937), 243—280, 305—319, 352—360. 16 On između ostalog tvrdi: «Quanto son conosciuti ed apprezzati i meriti che l'Ordine di S. Domenico si acquistò nella Dalmazia attraverso i secoli, altretanto s'ignora il grande contributo che i Domenicani apportarono all'incremento della cultura latina e italiana nella stessa provincia la quale, malgrado la sua unità spirituale con l'Italia, dovette essere soggetta, per strana forza del fato, a potenza straniera« (ibid. str. 245). 17 Usp. regeste 948, 1092, 1209, 1323, 1459. » V. regest 821. 19 Pfeiffer N., Die ungarische Dominikaner ordensprovinz von ihrer Gründung 1221 bis zur Tatarenverwüstung 1241—1242. Zürich 1913, str. 27—49; Krasić S., Congregatio Ragusina Ord. Praed. (1487—1550), Institutum historicum FF. Praedicatorum, Dissertationes historicae, XIX, Romae 1972, str. 38—41. 20 Krasić S., ibid. str. 83—90. 159
