ARHIVSKI VJESNIK 16. (ZAGREB, 1973.)
Strana - 403
aktualno u SR Njemačkoj (ali i u drugim zemljama, među ostalima i kod nas). Postavilo se pitanje da li restauratori koji rade pri bibliotekama trebaju imati drugu vrstu izobrazbe od onih koji rade pri arhivima ili grafičkim zbirkama. Treba, naime, imati na umu da se u SR Njemačkoj pod nazivom »restaurator« podrazumijeva lice najviše sa srednjom stručnom spremom, obično knjigovezačko-grafičkog smjera, te završenom posebnom obukom za restauratora. Lice koje je završilo akademiju za primijenjene umjetnosti odgovarajućeg smjera naziva se »akademski restaurator«. U osnovi se svi slažu u tome da bi osnovna naobrazba trebala biti svima ista, a da se posebna specijalizacija stječe na samom radnom mjestu. Ipak konačna odluka prepuštena je društvima arhivista, bibliotekara i muzealaca. Za sada se predlaže tzv. münchenski program naobrazbe 7 i tzv. wolfenbüttelski koncept 8 . Svoje kritičke primjedbe na taj koncept, temeljene na dugogodišnjem iskustvu knjigoveže, restauratora i tehničkog rukovodioca Instituta za restauriranje knjiga Državne biblioteke Bavarske, vrlo realne i objektivne, dao je Friedrich Butz u svom prikazu. 9 I F. Butz i H. O. Schömann su na samom sastanku u diskusiji spomenuli da je wolfenbüttelski koncept u suštini vrlo dobro zamišljen, ali je realno preopširan jer na restauratora prosječnih osobina, makar i s prvorazrednim smislom za praktičan rad, stavlja prevelike zahtjeve. Restauratoru koji bi trebao znati i raditi sve ono što se tim programom traži ne bi preostalo vremena za njegov temeljni posao — restauriranje. ' Zaključujući kratak prikaz o ovom sastanku, može se napomenuti da je lični kontakt s restauratorima iz drugih zemalja od velike koristi jer se baš u takvim prilikama može ustanoviti da niz aktualnih problema s kojima se i mi susrećemo predstavlja problem i drugima (npr. pitanje oštećenja ođ kisele tinte, traženje postupaka koji bi ubrzali rad na restauriranju uz standardnu kvalitetu izvedbe, pitanje izobrazbe kadrova itd.). Tako se malo-pomalo svugdje dolazi do zaključka da restaurator koji radi na restauriranju, koji i poznaje probleme pri svom radu, nije u realnoj mogućnosti samostalno ih riješiti bez odgovarajuće suradnje s naučnim radnicima — kemičarima, fizičarima, biolozima, historičarima, građevinarima, meteorolozima i dr. Kako, međutim, takva specijalna ispitivanja i provjeravanja stoje vrlo mnogo (npr. rad koji su proveli dr Gramse i G. Brannahl, a koji je tek načeo određenu problematiku, te u stvari do sada nije još ukazao na rješavanje samog problema, stajao je do sada već oko 15.000 DM), to svaka ustanova sama za sebe objektivno nije u mogućnosti da financira takva istraživanja, ali ako svatko učini ponešto, a rezultate izloži na nekom većem skupu, svi mogu imati od toga koristi. Na kraju, može se konstatirati i to da mi s našim skromnim mogućnostima i sigurno manjim iskustvom u radu, iako možda zaostajemo u estetskoj izvedbi nekih postupaka, ne zaostajemo za drugima u znanju i rješavanju bitnih problema ove struke. Po završetku sastanka imala sam se prilike ukratko upoznati s radom Centralnog foto-laboratorija za snimanje arhivske građe radi sigurnosti za područje pokrajine Bavarske. Naime, u SR Njemačkoj svaka pokrajina ima takav centar, a pojedini arhivi, ali ne svi, imaju foto-laboratorij za vlastite potrebe, međutim, ne snimaju građu radi sigurnosti. Organizaciju rada na 7 Dr. Helmut Bansa, Gedenken zum Berufsbild und zur Ausbildung des Restaurators, »Bibliotheksforum Bayern«, 1 (1973) 2, str. 91—107. 8 Gerta Frantzen — Paul Baabe — Gerlinde Römer, Zur Ausbildung der Restauratoren — Das sogrenante Wolfenbütteler Konzept, »Mitt. đ. IADA«, 3 (1973) 45, str. 481—490. 9 Friedrich Butz, Bemerkungen zum Wolfenbütteler Konzept, »Mitt. d. IADA«, 3 (1973) 46, Str. 567—576. 403
