ARHIVSKI VJESNIK 16. (ZAGREB, 1973.)

Strana - 392

nego »obične« arhivalije: uz posebni nadzor ili specijalnu dozvolu, ili samo na mikrofilmu odnosno fotokopiji. Ako u nekom fondu ima grbova, oni se posebno ističu u svim informativnim pomagalima za taj fond. Neki arhivi, npr. u Holandiji, imaju posebni katalog za svu heraldičku građu. U Poljskoj postoji fotografski repertorij grbova i pečata. Heraldičke studije. Za njih je još uvijek najveći interes u zemljama zapadne Evrope, pa zato u njima i izlazi relativno najviše heraldičkih časopisa (»De Nederlandsche Leeuw« / Holandski lav / u Holandiji, a u Švicarskoj »Schweizer Archiv für Heraldik«). M, Jequier uređuje međunarodni časopis » Archi vum heraldicum«. U zapadnoevropskim zemljama štampa se i najviše nacionalnih ili lokalnih grbovnika ili monografija o pojedinim grbovima i grupama grbova. Heraldika u programima obrazovanja arhivista obavezna je u arhivskoj školi u Marburgu, a fakultativna u Ecole des Chartes. U Institutu za historiju i arhivistiku u Moskvi i Institutu za austrijska povijesna istraživanja drže se ciklusi predavanja o heraldici. U nizu zemalja predaje se heraldika u okviru kolegija pomoćnih historijskih nauka ili na posebnim tečajevima za studente koji namjeravaju postati arhivisti. Heraldika je skoro posvuda predmet na prijamnom ili stručnom ispitu za arhiviste. Organi koji se specijalno bave heraldikom. U pojedinim zapadnoevropskim zemljama to su heraldičke komisije, koje donose konačnu odluku u ispitivanju postojećih i stvaranju novih grbova. Njihovo je sjedište katkada i u nacionalnom arhivu. Sigilografija. Autor se u početku bavi pitanjem da li je moguće procijeniti koliko pečata ima u određenom arhivu. Raspon je sigilografije ođ gigantskih carskih pečata do tzv. Kaö — »ručnih znakova« u Japanu. Ponovo se iznosi stara konstatacija da u muzejima, bibliotekama i drugim ustanovama ima mnogo kolekcija pečata. Arhivi nabavljaju pečatnjake na razne načine: iskopavanjem, kupnjom, preuzimanjem iz administracije. Čuvanje pečata. Oni se čuvaju odvojeno ođ dokumenta kojemu pripadaju samo ako su već sami došli u arhiv, tj. ako su prije preuzimanja u arhiv bili odvojeni od matičnog spisa i ne zna se koji je ili gdje je taj spis na koji su prvotno bili utisnuti. Dokumenti s pečatima, ako su velikog formata ili u lošem stanju, čuvaju se uz posebne mjere opreza. Fondovi s mnogo pečata smještaju se u spremišta u kojima su klimatski uvjeti i mikroorganizmi strogo kontrolirani. Za dokumente s pečatom vrijedi načelo »treba ih što manje dirati« (Italija). Inače se oni često čuvaju u posebnim kutijama, koje katkad imaju i više pregradaka, ili u čvrstim kovertama. Britanski Public Record Office čuva zlatne bule u trezorima. Karton ili vrećica za čuvanje pečata dopuštaju prolaz zraka (porozni su). U Engleskoj i Vatikanu zaštićuju se olovni pečati specijalnim postupkom protiv kiselih isparavanja i »raka olova«. Pojedine zemlje ne daju istraživaču u ruke dokumente s pečatima, ili za svaki transport takvih dokumenata upotrebljavaju specijalni omot. Originalni pečat može dobiti na proučavanje samo priznati specijalist, a ostalima se daju fotografije ili mulaže (voštane, gipsane, gumene ili plastične imitacije originalnog pečata). Informativna pomagala za pečate. Veći broj zemalja poduzima sistematično katalogiziranje pečata u svim svojim arhivskim fondovima, ali pečata ima toliko mnogo da takvi pothvati još uvijek traju. Katalozi pečata se često izdaju, ali su samo u sasvim iznimnim slučajevima (Vatikan) kompletan prikaz cijelog obilja pečata u arhivu. Zato su sigilografska izdanja većinom tematski 392