ARHIVSKI VJESNIK 16. (ZAGREB, 1973.)

Strana - 384

LAMBERTO DONATI, IL »NON FINITO« NEL LIBRO ILLUSTRATO ANTICO, Leo S. Olschki editore, Firenze, MCMLXXIII, VIII + 276 str., 170 ill. Lire 14.000. Knjiga obrađuje nedovršene likovne elemente starih knjiga, i to pretežno onih dok je tiskarsko umijeće bilo još »u pelenama« (lat. incunabula), po čemu su knjige tiskane do ponoći 31. prosinca 1500. dobile ime »inkunabule« (hrv. prvotisci). Pisac — inače poznati talijanski bibliolog i bibliograf — na ovaj rad bio je potaknut činjenicom da su mnogi stari tiskari, a s njima i umjetnici, ponekad odustajali od započetog posla na konačnom dovršavanju likovne obrade knjige šaljući je tako nedovršenu u tisak. Da shvatimo problematiku koju tretira Donatijev rad, treba se prisjetiti načina pripremanja ilustracija koji je bio u općoj upotrebi sve do praktične primjene moderne fotografske tehnologije u tiskarskom umijeću. Dok su brigu oko slaganja pisanog dijela knjige (teksta) preuzimali slovoslagari (tipografi), njezina likovna oprema (ilustracije) bila je povjeravana umjetniku drvorescu (ksilografu) ili metalorescu (metalografu), čiji se zadatak sastojao u pripremi klišeja, za koji je najprije morao napraviti detaljan nacrt na papiru a zatim ga mehanički urezati u drvo (ksilografija) ili metal (metalografija). U tom dijelu posla, zbog nemara ili želje da knjiga što prije iziđe na tržište, nerijetko susrećemo likovnu nedorečenost pojedinih detalja, koji se, otisnuti na papir, manifestiraju u obliku crnih ili bijelih neizrađenih površina predviđenih za likovni detalj, kao što su npr. grb, štit, natpis, moto itd. Takva površina, naravno, estetski odudara od okolne likovno dovršene plohe. Ta je pojava, srećom, bila relativno kratkog vijeka. Kada je, naime, mlado tiskarsko umijeće u prvim desetljećima XVI st. preboljelo dječju bolest oponašanja rukopisa ne samo u obliku i izboru slova nego i u likovnoj, često nedorečenoj opremi knjige te splasnuo prvotni zanos izazvan mogućnošću neograničenog mehaničkog umnožavanja teksta, tiskari su počeli posvećivati veću pažnju käko grafičkom, tako i likovnom izgledu knjige, pa je samim time iščeznuo navedeni fenomen. Donati u svom radu upozorava ne samo na one očite nego i na manje uočljive grafičke i dekorativne defekte, koje može zapaziti samo dobro izvježbano oko. Isto tako on dobro luči nenamjerno učinjene propuste od namjernih, koji u složenom kontekstu tiskarske tehnike imaju određeno značenje. Opisani grafički i likovni defekti prisutni su ne samo u knjigama tiskanim u manjim provincijskim centrima, u kojima se udomaćio genijalni Gutenbergov pronalazak, nego ih nerijetko možemo naći i u gotovo svim kulturnim središtima Italije, Njemačke, Francuske, Engleske i Nizozemske, pa stoga nije nikakvo čudo ako ih susretnemo i u rijetkim knjigama toga doba tiskanima kod nas. Napominjemo da se interes autora nikako ne ograničava isključivo na likovnu stranu knjige, čijoj problematici, naravno, posvećuje najviše prostora. On svoja zapažanja proširuje i na pitanje nastanka ilustrirane knjige kao usavršenog mehaničkog načina umnožavanja iluminiranih rukopisa, osvrćući se posebno na ulogu inicijala, ukrasnih natpisa, ilustracija itd., koji su jednaki ili gotovo jednaki u rukopisima i tiskanim ilustriranim knjigama, a ujedno su ne samo dekorativni nego i integralni dio teksta. I upravo ti zajednički elementi, između ostaloga, čine most koji spaja dva tako različita kulturna razdoblja kao što su srednji vijek i renesansa. Treba naglasiti da se autor ne upušta u teoretiziranje, niti se gubi u ekstenzivnom razlaganju tehnike izrade ilustrirane knjige. On svoje izlaganje redovito usko povezuje s konkretno odabranim karakterističnim primjerom u kojemu je zapažen neki od navedenih defekata, potkrepljujući ga impozantnim brojem ilustracija (170), kojih oštrina varira ovisno o kvaliteti izabranog primjera. Brojne praktične primjedbe u vezi s tehnikom i načinom izrade ilu384