ARHIVSKI VJESNIK 16. (ZAGREB, 1973.)

Strana - 352

povelje one nezgodne dijelove što ih je tako uplela lukavost mletačka, a ostavlja one dijelove koji proizlaze iz Šubićevih nastojanja oko legalizacije nasljednog banst va za svoju obitelj, koju je htio postići od jednog Mlečanina lukavim molbama i preko usta smjernog i smirenog poslanika Deziderija. Sada postaje i jasnije da ni Forstal nije mogao biti tvorcem tako čudne i neobične povelje, koja ni po stilu ne odiše dahom baroknog 17. st., kakav je inače kod Forstala u njegovoj Stemmatographiji i previše prisutan u beskrajnim panegiricima i historijski nepouzdanim izlaganjima. Da je, naime, Forstal konstruktor takve povelje, zašto bi se onda mučio s ta dva odlomka, koje je Lučić ionako nekoliko godina kasnije u punom tekstu objavio bez prevelikih obzira prema Bribir cima, tiranima njemu dragih autonomnih dalmatinskih gradova — komuna. Ta Forstal je to, doduše, izbacio iz svoje povelje, ali odakle onda u Pinakoteci »chaktorniensis« i ostali tekst, koji je napokon ipak ugledao svjetlo dana zahvaljujući i preciznom Cupareu, koji je povelju pregledao »de verbo ad verbum«, i opreznom Lučiću, koji ju je dobro »pogledao«. Osim toga, Forstal je ipak ostavio one karakteristične male tragove »etc.«, pa opet »etc.«, nije se nikako usudio da briše tekst jedne povelje, ma kako taj tekst bio čudan i nezgodan, a da ne upozori dobronamjernog čitaoca na ona mjesta gdje toga teksta nema, te zjapi prazninom. Od trojice mogućih tvoraca: Andrije Mlečanina, Pavla Šubića i njegova protonotara te majstora dvorske historiografije Forstala, izgleda da je to ipak bio lukavi Andrija, jer je njemu takva povelja najviše išla u prilog. On ju je iskrojio zaista više za sebe i po svojoj kraljevskoj volji negoli za Šubiće, više u dosluhu sa svojom majkom Mlečankom negoli sa svojim potkancelarom Teodorom ili kancelarom Ivanom.

89 Tu je važan još jedan momenat. Tajnost te igre, u što se vjerojatno uklapao i zahtjev Šubića, bila je uvjetovana obostranom željom za određenom diskrecijom. Obojici je bilo jasno da će za nju saznati napuljski dvor, i tu je, kako smo vidjeli, svatko od njih imao svoju zadnju primisao. Andrija da ocrni Šubiće što više može i da ih onemogući nemogućim zahtjevima za pokornošću, a Šubić opet da ispadne pred Napulj cima što snažniji, jači i moćniji u evropskom smislu te riječi.™ Ipak je i jednom i drugom u toj igri jednako odgovaralo da oni koji trebaju čuti saznaju, a oni drugi i treći, mađarski velikaši, na primjer, s Andrijine strane, ili hrvatski velikaši, što se opet ticalo Pavla Šubića, da o toj transakciji po mogućnosti doznaju što manje, jer ta lukava nadmetanja i spletkarenja s jedne i s druge strane baš nisu bila zgodna za preveliko pokazivanje. Zato se pokazalo kao najbolje da privilegij izađe u takvoj formi i s takvim formulama koje omogućuju da bude prisutno što manje svjedoka koji će o tom nešto znati i da povelja ne bude u svečanoj formi koja će se svima objaviti. Zato je možda i formula inskripcije u svim rukopisima tako čudno skraćena, očito na minimum, tj. »Universis etc.«. Pitanje je što ovdje taj izraz »etc.« sakriva i da li čak uopće što sakriva. Ako i krije uobičajenu formulu inskripcije, postoji možda 89 Od 1290. do 1301. bio je kancelar Johannes. V. Lâszlo Fejérpataky, A Kirâlyi Kanczellâria az Arpâdok korâban, Budapest 1885, str. 142—144. u tom djelu obrađena je kronologija svih kancelara i potkancelara u kancelarijama Arpadovića. » Usp. G. Novak, n. dj., v. bilj. 3. i 36. 352