ARHIVSKI VJESNIK 16. (ZAGREB, 1973.)

Strana - 347

Na kraju kralj kratkom formulacijom zazivi je i Božji blagoslov, »ut divina conservet dispositio pietatis«. Ova blaga sankcija, zapravo »benedictio«,

80 kao da ponovno upozoruje na neku diplomatsku opreznost, koju kralj smatra umjesnom u ovako delikatnim poslovima, jer u. to vrijeme u kraljevskim poveljama više nema sankcije u onako oštrim oblicima kao ranije. U mnogim ih listinama iz tog doba uopće nema, ali u ispravi od 23. lipnja 1294, gdje se »određuje prihod državne blagajne za uzdržavanje medvedgradskih čuvara«,

81 dakle u financijskom poslu, sankcija ipak dolazi. Poseban problem predstavlja, kako smo već naglasili, potpuno pomanjkanje bilo kakve koroboracij e. Teško je utvrditi kako je došlo do toga jer povelja nije sačuvana u originalu. Međutim, baš zbog toga mogli bismo pokušati objasniti taj slučaj okolnošću što je povelja sačuvana u prijepisu. Postoji, naime, jedna druga povelja kralja Andrije u čiju autentičnost nemamo razloga sumnjati, a to je povelja od 9. listopada 1290, kojom kralj Andrija »vraća posjed 'Oživak' nasljednicima bana Petra«. Ta povelja također nije sačuvana u originalu, već je prepisana »iz potvrde pečujskog biskupa i kraljevskog kancelara Vilima«.

82 U njoj također ne nalazimo nikakve koroboracij e. Ne nalazimo, dakle, uobičajenu formu koroboracije, ali u formuli datacije imamo potvrdu njezine vjerodostojnosti jer je pisana »per manus discret! viri magistri Theodorii

... aule nostre vicecancellarii«. 6. Datacija. Naša se povelja, dakle, samo djelomično može objasniti jer je u svom eshatokolu očito krnja. U formuli datacije nema naime, ni prisutnog kancelara ili vicekancelara, kao u prethodnom primjeru, nije čak označeno ni mjesto gdje je povelja izdana, niti kojeg mjeseca i dana, već je spomenuta samo godina. Stoga možemo s pravom zaključiti, zajedno sa Smičiklasom i prof. S. Antoljakom, da je povelja u tom obliku gotovo i više nego sumnjiva. Ipak, prije konačne odluke i razmatranja svih faktora koji su možda do toga doveli, moramo još uzeti u obzir dvije važne činjenice, koje su najuže povezane s diplomatičkom analizom neke povelje u najužem smislu te riječi, dakle s analizom njezine formalne strukture. Jedna je činjenica od opće važnosti i značenja, a druga konkretan primjer jedne povelje kralja Andrije u prijepisu: 1. »Svakako da je mnogo teže diplomatički ispitati ispravu u prepisu'od one u originalu i zato se i danas diplomatika ne može lako odlučiti da jednu povelju naprosto proglasi falsifikovanom, iako su se isprave falsifikovale svuda u Evropi i u svako doba.«

83 2. Povelja kralja Andrije od 9. X 1290. nema oznake mjesta. Prema tome možemo zaključiti da su mogući i mnogi krnji oblici diplomatičkih formula jedne povelje, te da je vrlo teško donijeti .konačnu odluku o vjerodostojnosti jedne povelje samo na temelju vanjskih ili formalnih kriterija diplomatičke analize. Osobito se u registrima (i kartularima) tekst povelja skraćuje i sažimlje, a diplomatičke se formule posve mijenjaju pa i ispuštaju. « Isto, str. 150. 81 SCD, VII, str. 179. 8î Isto, str. 4. 83 S. Antoljak, Pomoćne istorljske nauke, Kraljevo 1971, str. 47. 347