ARHIVSKI VJESNIK 16. (ZAGREB, 1973.)

Strana - 341

per fidèles suos nuncios (I u prijepisu I. Cuparea stoji per fréquentes suos, nuncios, ali je taj izraz napisan iznad precrtanog fidèles.) a c amicabilem

... suo et haeredum suorum sive contra hostes externos sive (Smičiklasov tekst ima contra hostes nostros externos!) s y n c e r a toto studio, toto conamine, toto posse in personis i d o n e i s (Ovo idoneis je precrtano i stavljeno ispravno propriis, tako se vidi da je tekst prepisivan iz zajedničkog predloška). Matrem nostram, iuxta.... i u x vulgatissimam consuetudinem f ideliter cum a f f e c t u

.... nullo unquam termine.... (Tekst povelje ovdje završava samo sa:) Datum anno (Nakon toga tekst prestaje). Najzanimljivija je usporedba teksta iz Smičiklasa, tj. onoga što ga donosi i Lučić (najvjerojatnije prema tekstu koji je kolacionirao, odnosno usporedio s originalom prijatelj Lučićev I. Cupareo u Veneciji 1667. g.), s tekstom što ga donosi Forstal u onom svom rukopisu koji se sada nalazi u Arhivu Hrvatske, među spisima obitelji Zrinski i Frankopan, a prije se nalazio u spomenutoj skupini Hungarica f. 280 u Bečkom, odnosno kasnije Peštanskom državnom arhivu. Taj tekst se, naime, najviše razilazi od prethodnih tekstova jer je Forstal u tom rukopisu svoje Stemmatographije očito želio nekako ublažiti one obaveze koje su proizlazile iz Andrijine povelje, ukoliko ih je Pavao Šubić prihvatio. Radi se, dakako, o poznatim obavezama priznavanja podređenosti ne samo kralju Andriji, kao kralju Hrvatske i Ugarske, nego i podvrgavanja, i to direktnog podvrgavanja njegovoj majci herceginji Morosini. Na to Šubić vjerojatno nije mislio pristati, de facto zaista i nije, ali to nije smetalo ni kralja Andriju da mu izda takvu povelju i da ga barem pokuša nagovoriti da je prihvati, a nije smetalo ni herceginju da se, barem u svojim poveljama, smatra stvarnom herceginjom Slavonije, »sve do mora« (»usque mare«), kako sama sebe intitulira u jednoj svojoj povelji od 8. studenog 1295, izdanoj u Požegi nekom mađarskom plemiću: »Nos domina Thomasina mater domini Andrée Dei gracia Illustris Regis Hungariae, per eandem ducissa tocius Sclavoniae et gubernatrix Citra- Danubialium Parcium usque mare

.. .«

66 Druga velika obaveza koju Forstal, izgleda, namjerno ispušta iz svojeg inače potpuno panegiričkog teksta jest obaveza davanja vojne pomoći kralju Andriji protiv vanjskih, a još više protiv unutarnjih, »domaćih« neprijatelja. Tako tekst povelje konkretne političke prilike u doba Andrije II (III) aplicira u suhoparni diplomatički tekst. Evo tih dvaju mjesta gdje se te redakcije tako izrazito razlikuju: 1. Cijeli odlomak od »assumentibus eisdem suo heredumque suorum nominibus cum quingentibus militibus apparatum

...«, ispušten ** »Arkiv za povjestnicu jugoslavensku«, vol. XI, Rački, Prepisl iz napuljskog arhiva; usp. i SCD, VII, str. 214—215. 341