ARHIVSKI VJESNIK 16. (ZAGREB, 1973.)

Strana - 331

Barbesanisa, na koju se i Krčelić poziva i koju očito dobro poznaje, dakako, također preko Lučića. Tako, govoreći o odnosima bribirskih knezova prema kralju Andriji, kaže: »Bribirienses comités indignissimum instrumentum effecti, multos ab Andrea dificere procurarunt, regemque sibi a Papa dare; orare.«

25 I Krčelić, dakle, indirektno pokazuje da poznaje povelju Andrije III, ali o njoj ne kaže ništa. Krčelić ipak znade da se Mladen II nazivao »Princeps Dalmatiae«,

24 ali su mu važnost i značenje toga naslova posve strani. Toliko je odanost Krčeliča kao čovjeka povjerenja bečkog dvora i monarhije bila jača od potrebe povjesničkog objektivizir

anja političke stvarnosti, makar to bilo i u XIII ili XIV stoljeću. Bribirci su za Krčelića zapravo »infideles«, i time je njihov ugled narušen. Borili su se protiv kraljeva i propali. Vjerojatno je i to jedan od razloga da do pojave Klaićevih Bribirskih knezova

25 nemamo mnogo objektivnih redaka o njima, a pogotovo ne 0 Pavlu Šubiću.

28 Donekle u tome predstavlja izuzetak rad I. Tkalčića pod naslovom Borba hrvatskog naroda proti Andrije III,

27 gdje se govori i o razdoblju koje neposredno obuhvaća događaje iz vremena donošenja ove povelje. Ocjenjujući akcije koje su u Hrvatskoj u to doba poduzimane protiv posljednjeg Arpadovića u cjelini, autor sasvim razumljivo prebacuje težište rasprave na odnose suparničkih dinastičkih kraljevskih kuća, Arpadovića na izmaku njihove vladavine i kuće Anjou, koja je u punom zamahu, pripravna prihvatiti vlast koja joj se pruža. Iako pisac ne ulazi dokraja u mnogostrukost diplomatičkih akcija Šubića, usmjerenu nekad gotovo istovremeno na nekoliko ključnih točaka u trokutu tadašnjih političkih sila, Ugarske, Mletaka i Napulja, čiji su se glavni sukobi odigravali preko teritorija Hrvatske, Dalmacije i Slavonije, ipak- pisac točno uočava da se »oko Šubića kretao

... sav onaj hrvatski pokret, dà jedino njihovom ustrajnosti zasjeli su napokon Anžuvinci ugarsko-hrvatski priestol«.

28 Dakako da su u toj igri važnu ulogu odigrale i darovnice, koje kraljevi tada dijele u dosta velikom broju; i to nekad podjednako i »svojim pristašama« i »svojim protivnicima«, koji jednako brzo mogu promijeniti svoju političku i vojnu opredijeljenost. Tu su 1 darovnice »protivniku« kralja Andrije banu Radoslavu, koji je kasnije proglašen nevjernim, »infidelis«, a dakako i Pavlu Šubiću, koji zapravo u potpunosti vlada teritorijem i prima počasti i s jedne i s druge strane, bez obzira na to koliko su one trebale postati i čvrstom vezom s jednom od protivničkih strana. Tako događaje ocjenjuje I. Tkalčić: »Osim povlastica udieljenih kaptolu zagrebačkomu, mnogo bijaše pretežnijom ona kojom je obdario knezove Šubiće, da si prisvoji ove hrvatske velmože za koje se otimao i Napulj ski dvor, dozvolio im u viečna vremena primorski banat, pod timi uvjeti, da mu sa 500 valjano naoružanih konjanika stoje u pomoć prouva vanjskomu i domaćemu neprijatelju 'koji je potonji ljuči od svake kuge', te ih ujedno veže da » Krčelić, n. dj., str. 229. « Isto, str. 234. » Vj. Klaić, n. dj., v. bilj. (1). u Usp. A. B. Krčelić, Historla Ecclesiae Zagrabiensis, str. 95: »Nova rursus in Andream conjuratio Paulo bano duce ...« 27 I. Tkalčić, Borba hrvatskog naroda proti Andrije III, »Rad JAZU«, knj. 33. » I. Tkalčić, n. dj., str. 12. 331