ARHIVSKI VJESNIK 16. (ZAGREB, 1973.)
Strana - 318
godina nakon prosvjeda banu Nikoli svjedoči da je broj »neposlušnih« velikaša još uvijek velik. 362 Među »buntovnicima« se četrdesetih godina nalaze i »Zagorci«. Na tužbu kaptola Ferdinand se obraća stanovnicima »terre Zagorya« zapovijeđu da prestanu s »bezbožnim djelom« i odmah plate crkvi dužna podavanja. 363 Oblik otpora je različit, ali najčešće velikaš jednostavno ne pušta na svoje posjede crkvene desetinjare i time im onemogućava prebrojavanje desetinskih »kupova« (capetia). Na saboru u Zagrebu (7. XII 1572) neposredno prije izbijanja bune iznose kaptolski poslanici tužbu protiv Barbare, udove bana Petra Erdeda, zato jer kaptol »in exactione decimarum vini in pertinenciis castrorum Okych et Selyn eiusdem dominae relictae iuxta veteranam consuetudinem per praefatam dominam relictam et officiales eiusdem turbarentur«, našto sabor stvara zaključak da joj se piše »ne se in decimas ecclesiarum dei immitat et officiales ac seruitores suos immitti permittat«. 364 Godinu dana nakon bune stvoren je također na saboru zaključak da se »decimae domino reuerendissimo et capitulo more consueto per quorumuis colonos praestantur et qui cellaria decimatoribus aperire nollent, talium cellaria decimatores ipsi, praesente vno iudice nobilium confrigantur; et vt iusta decimatio fiat; et iuxta nouas praeceptorias regni coloni talium ad soluendas decimas suis modis compellantur«. 365 Prema tome, veterana consuetudo zahtijeva da crkvena institucija sama ubire desetinu u naturi na pojedinom posjedu i vlastelin je dužan da crkvenim desetinjarima pošalje svoje »banovce«, svoje činovnike koji će pomoći pri desetinjanju. Međutim, drugačiji je postupak u slučaju kad crkvena ustanova ne ubire desetinu »in specie«, dakle u naturi, nego je daje u zakup. Sporovi su oko desetine — bilo da ju je ubirao vlastelin ili crkva — već za prvog Habsburgovca u hrvatskim i ugarskim zemljama tako česti da se o njima često i raspravlja na zajedničkim saborima u Požunu. Posebno je valjalo utvrditi način desetinjanja u slučajevima kad crkveni dostojanstvenik nema interesa za crkvenu desetinu u naturi i kad je između njega i vlastelina došlo do nagodbe o visini desetinskog otkupa. Zakon je, ili točnije »stari običaj«, štitio vlastelinsku pravo prvokupa ili zakupa desetine u tom smislu da je prelat bio primoran pričekati dok žito ili vino dozru i tek je tada smio ubranu desetinu prodati kome je Želio. Kako su vlastela našla načina da skupljanje takve desetine u naturi onemoguće, dolazilo je na nekim imanjima do sukoba. Ugovor o zakupu trebalo je sklopiti do Jurjeva. Promotrimo u svjetlu ovih spoznaja sporove na susjedgradsko-stubičkom posjedu 1567, za koje Adamček misli da imaju karakter bune protiv Tahova pokušaja da »komutira« dotadašnji način uplaćivanja kaptolske desetine. Prije svega, J. Adamček je konstatirao da se od 1475, prema ugovoru sklopljenom između Doroteje Susjedgradske i kaptola, desetina plaća u novcu, tako da se svaki deseti »desetinski kup« (capetia) otplaćivao s 8 denara, a isto se toliko plaćalo i svako deseto vedro 342 Monumenta Habsburgica, III, str. 317. 363 Monumenta Habsburgica, III, str. 16. 344 Acta comitialia, III, str. 364. 345 Acta comitialia, III, str. 414. 318
