ARHIVSKI VJESNIK 16. (ZAGREB, 1973.)

Strana - 297

podijeljen najprije na 2 godine,

245 ali su kasnije vladari oslobođenje od kraljevskih poreza produžavali. Na druge se oproste vladar vrlo teško odlučivao, ponajviše zato što je svota koju je dikatorima polazilo za rukom da uberu bila zaista mala prema visini stvarnih troškova obrane.

246 Štaviše, jedno vrijeme vladar i njegova ugarska komora u Požunu, kojoj se dika šalje, ozbiljno razmišljaju da li je na mjestu da »prekokupski krajevi« (partes transcolapiane) imaju oslobođenje od dike. A kad se u početku Maksimilijanove vladavine vladar ne može nagoditi s plemstvom o tome po kakvom će sistemu ubirati ratni porez, on pokušava ukinuti i staru povlasticu kraljevine Slavonije prema kojoj je županijsko činovništvo oslobođeno od plaćanja dike. Naime, 1566. predlaže da se imanja podbana, podžupana i plemićkih sudaca, viceprotonotara i notara također oporezuju jer oni i tako dobivaju plaće iz svote koja se skupi u ime dike. Tada jedva pristaje na to da se ostaci križevačke županije oproste od plaćanja dike.

247 Uostalom, od Maksimilijanova dolaska na prijestolje problem se plaćanja tog kraljevskog poreza tako zaoštrava da se plemstvo godinama opire njegovu plaćanju. Sporovi počinju zbog novog načina ubiranja dike koji Maksimilijan predlaže. Čini se da se sve do tog vremena dika uglavnom ubire po sistemu koji je prihvaćen na požunskom saboru 1547.

248 Naime, dikatori su bili dužni zapisati sve podložnike i procijeniti vrijednost njihovih selišta zato da se mogu od plaćanja osloboditi oni I kojima je vrijednost nekretnina bila manja od 6 forinti. Plemstvo tada predlaže da se novi naseljenici na pustim ili novim selištima i krčevinama 3 godine oslobode od svih davanja. Dika se plaća po »vratima« ili po »porti«, ali se, nipošto slučajno, ne utvrđuje što se pod portom podrazumijeva.

249 Od dike su također oslobođeni vlastelinski činovnici, na primjer stražari ili sluge, ukratko svi koji žive o njegovu kruhu. Vrlo je značajno da se oslobođenje »po starom običaju« Dotvrđuje i za »allodiatores«, dakle za kmetove koji obrađuju vlastelinovu vlastitu zemlju. Kako vladar ima još uvijek, bar formalno, povjerenje u plemstvo, dopušta da se popis dike sastavlja prema zakletvi vlastelinskih sudaca. Vesnici ili suci, dakle, a ne sami dikatori, javljaju broj podložnika na pojedinom vlastelinstvu. Međutim, Maksimilijan se ne zadovoljava dotadašnjim načinom ubiranja dike, koji, kako se tuži svojim komisarima 1565, njegove prihode od dike »in nihilum fere redigatur«.

250 Prije svega, slavonski je sabor zaključio da se podvorci (inquilini) ne oporezuju, a namjerno se nije *B Acta comitialia, TT, str. 325. *•* O visini dike u XVI st. vidi: V. Klaić, Povjest Hrvata, vi, str. 48. i d. w Acta comitialia, in, str. 136. 241 Monumenta comitialia, III, str. 131. 249 Već je početkom XV st. — a možda i prije! — bilo sporova oko porezne kmetske jedinice. Postavljalo se, dakle, pitanje što je porta ili vrata, odnosno selište (sessio). Prema definiciji koja je 1411. usvojena na saboru »čitava vrata« ili »integra porta« jest ona »per quam currus intrare et exire potest, si etiam in eadem curia plures habitarent domestici, quam unus«; ona je »velika«, i zato plaća tada porez 30 denara. A »una valva seu parva porta, vulgo Weröcze dicta«, što je isto što i »media porta«, plaća porez 15 denara. Opaze li dikatori da je kmet postavio ispred svoje kuće (ab anteriori parte curiae) mala vrata (parvam portam seu ostiae), a iza kuće velika, neka ga oporezuju s 30 denara, dakle kao da ima »čitava vrata«. Izraz weröcze koji kao »vulgaran« ulazi u zakonik bez sumnje je nešto iskvaren oblik za našu riječ — dverce! Vidi: Corpus iuris, str. 241. i ! ! 250 Acta comitialia, III, str. 119. 297