ARHIVSKI VJESNIK 16. (ZAGREB, 1973.)

Strana - 293

tim saborskim zaključkom i zahtijeva od plemstva da od svakih 25 jobagiona pošalju po konjanika.

223 No kako je u to vrijeme odbio prijedlog plemstva da sam lično ide u rat, sabor se ne obazire na njegovu želju, već 1538. obnavlja isti zaključak.

224 Spomenuti se križevački sabor vrlo detaljno bavi problemom obrane. Riječ je, dakako, o obrambenom ratu, u slučaju kojega su dužni, kako sabor predviđa, ako je vrlo velika opasnost, svi regnikole ne samo lično poći u rat nego sa sobom dovesti i 1/5 svojih kmetova. Ako je još veća opasnost, onda treba da se prijave sa svim svojim kmetovima pod zastavu kapetana kraljevstva.

225 Na slične ćemo zaključke o dužnoj pripravnosti kmetova naići i na kasnijim slavonsko-hrvatskim saborima, ali je vrlo karakteristično da se stvaraju »pro futuro«, tako da do stvarnog odaziva vrlo vjerojatno uopće ne dolazi. Stoga ne iznenađuje prijedlog koji 1567. upućuje vladaru slavonski sabor, tražeći od njega da se takva dužnost dovođenja konjanika i uopće vojnika ukine jer nisu nikad ni bili upotrijebljeni, a i ima ih vrlo malo.

226 Na zajedničkom je požunskom saboru iduće godine iznesen sličan prijedlog, naime, da se dužnost insurekcije zamijeni porezom! Razlozi su vrlo jednostavni: podložnici, od kojih bi svaki peti trebalo da ide u rat, uglavnom su nesposobni, a i plemići su često bolesni i stari i odviknuli su se od oružja. Dakle, neka se sposobni popisu i neka čekaju na poziv, a nesposobni, udovice i siročad neka prema svojim mogućnostima plaćaju taksu.

227 Neka se mjesto kmetova vojnika uplaćuje poseban porez, koji će se odmjeravati prema broju porta. Porezom će se plaćati plaćeni vojnici.

228 Najzad, neka velikaši i prelati, koji prema starom običaju idu sa svojim banderijima u rat, budu također spremni za rat i neka pretpostave javne potrebe svojim privatnim poslovima. I oni će mjesto podložnika vojnika plaćati posebnu taksu. Prema tome, upravo u godinama bune plemstvu i vladaru postaje jasno da seljak koji nije navikao na oružje više smeta u ratu negoli koristi, i zato ga uklanjaju. Tako se plemstvo oslobađa dužnosti da pod svaku cijenu tjera svoje ljude pod oružje. To je novost koja u prvo 223 Acta comitialia, TI, str. 97. 224 Acta comitialia, II, str. 140—143. 325 »Conclusum insuper est, ut universi domini, nobiles ac regnicolae continuo parati se in bellum teneant, ut si hostis ipse maioribus viribus atque copiis viscera regni intraverit, aut Castrum sive fortalitium aliquid obsederit et nécessitas ipsa postulaverlt, mox viritim et cum quinta parte rusticorum, vel autem necessitate ipsa magis exlgente, cum pleno numero (prout iidem rustici per dicatores numerati fuerint) armati insurgere et penes capitaneum regni iUo, quo opus fuerit et quo domini bani iusserint, sine mora proficisci debeant et teneantur«. u 5. Cl. (Capitaneus bellum quomodo promulget) se nastavlja: »Dum autem haec necessitatis insurectionis accesserit, dominus capitaneus regni, accepta informatione et commissione dominorum baronum curet ad singulum iudicem nobilium unum specialem ad idque idoneum hominem mittere: § 1. Penes quem ipse iudex nobilium in suo processu seu iudicatu prociamationes superinde facere huiuscemodi gentes per omnia remédia levare tenebitur. § 2. Quas tandem idem homo domini capitanei ad loca necessaria ducere debebit.« 226 Acta comitialia, III, str. 172. 227 Monumenta comitialia, V, str. 214. Članovi sabora tvrde vladaru; »Et ex plebe quidem maior pars ad bellum inhabilis et inepta sit, nobiles vero permulti vel aetatis vitio vel morbo ita detineantur, et inter illos etiam multae viduae et orphani sint, ut comparere ipsimet non possint, apud multos vero neglectus et desuetudo ermorum interueniat.« 228 »Quod vero ad quinti cuiuslibet coloni personalem insurectionem spectat, quia nullius momenti et securitatis in bello illi esse possunt, videretur suae Maiestati pro illis ratione portarum pecuniam exigendam et in comitatu reponendam, ut necessitate postulante stipendiarii pedites loco illorum conducerentur, utpote longe maior utilitas foret in bello, et melius etiam cum ipsis, colonis scilicet domi remanentious, ageretur«. 293