ARHIVSKI VJESNIK 16. (ZAGREB, 1973.)

Strana - 272

milijanu široku i sigurnu osnovu za izgradnju vlasti u hrvatskim zemljama. Nije, dakako, još uvijek riječ o svjesnom habsburškom apsolutizmu, već o posljedicama izvanrednog ratnog stanja u kojem se »antemurale christianitatis« može održavati samo čvrstom suradnjom s vladarem. Ugroženi položaj hrvatskih zemalja dovest će i do stvaranja Krajine. 3. Postepeno izdvajanje Krajine ili Granice Već sama činjenica da je naziv granica prodro iz pučkog rječnika u službeni dvorski jezik dokazuje da se upravo na našem području stvara u XVI st. novi, dotad za habsburške zemlje nepoznat pojam. Ferdinand preuzima, zajedno s prijestoljem i krunom sv. Stjepana, i brigu za obranu ugarskih i hrvatskih zemalja. Štaviše, velikaši koji ga biraju za »prirodnog gospodara« smatraju dužnost obrane vladarevom prvenstvenom zadaćom i uvjetom bez kojega ga uopće ne bi priznali za vladara. Premda odnos vladara prema hrvatskom plemstvu nije takav kakvim su ga njegovi »službenici« zamišljali, ipak, u krajnjoj liniji, zajedničkim naporima Habsburgovaca, njihovih nasljednih zemalja kao i hrvatskih i ugarskih pokrajina Turčin je zaustavljen pred Zagrebom i Siskom. Nema sumnje da se za obranu moglo učiniti i više nego što je učinjeno. Kršćanska je vojska rijetko napadala, ona se uglavnom branila. Neke slavonske i hrvatske utvrde posve nečujno, kako smo pokazali, mijenjaju gospodara, a druge se ruše jer ih nitko ne može braniti ni uzdržavati. Nestašica vojnika je u XVI st. očita. Habsburgovci izgrađuju Krajinu na starijim temeljima, prije svega na osnovi koju je postavio još Matija Korvin. Prva čvrsta jezgra velikog krajiškog pojasa koji će se potkraj XVI st. protezati od Jadrana do Drave nastaje 1469, kad Matija Korvin, kao što je poznato, otima Frankapanima Senj i jedan dio Vinodola i organizira senjsku kapetaniju. Premda vladar tada obećaje da će Frankapanima vratiti grad i knežiju, ipak sve i dalje ostaje u rukama ugarsko-hrvatskih vladara.

101 To je »kamen temeljac« na kojem se u XVI st. izgrađuje Krajina kao niz utvrda koje hrvatski i slavonski velikaši predaju u ruke vladara. Broj se utvrda u koje je vladar stavljao, ili točnije obećavao da će staviti svoje čete mijenjao. U prvoj polovici XVI st. uz senjsku već je organizirana i bihaćka v kapetanija. Međutim, bilo da je riječ o naslijeđenoj vojničkoj organizaciji ili o novim habsburškim preuzetim utvrdama, već se od samog početka oštro postavlja pitanje vojnika koji će čuvati predane gradove hrvatskih velikaša. U početku velikaši oduševljeno predaju gradove Ferdinandu vjerujući da će ispuniti zadana obećanja. Još 1524. predaje Nikola Zrinski nadvojvodi Ferdinandu na dvije godine svoje utvrde na Uni, tj. Novigrad i Dobru Njivu, da u njih stavi po svojoj volji »annonam, commeatus, victualia, pabula, tormenta et alia instrumenta, gentes item suas militares et que alia sunt necessaria ad rem bellicam gerendam«.

102 Kao što se iz ugovora razabire, utvrda je predana zato da se vladar potpuno brine za njezinu opskrbu. Knez Nikola dopušta, štaviše, da se '

01 Vidi: V. Klaić, Pou jest Hrvata, IV, str. 79—81. •

M R. Lopašić, Spomenici hrvatske Krajine, I, MSHSM XV, 1884, str. 2—4. (dalje citiram spomenici Krajine). 272 i