ARHIVSKI VJESNIK 16. (ZAGREB, 1973.)

Strana - 267

Međutim, najodsudnije posljedice ima za slavonsko-hrvatsko plemstvo uopće, a za Gregorićevu i Gupčevu bunu posebno vladarsko pravo raspolaganja ošasnim ili konfisciranim posjedima, pravo kojim se obojica vladara obilno služe. Dakako, ni to nije ništa novo u XVI st. Vladari se od uvođenja feudalnog principa nasljeđivanja muče da svoje nekadašnje posjede otmu vlasteli. No Ferdinand a još više Maksimilijan pretvaraju to pravo u unosan trgovački posao, koji u nesređenim prilikama tog stoljeća ima za plemstvo još teže posljedice nego prije. Čitav niz kraljevskih darovnica izdaje se i prije nego što je vladar saznao da na neke posjede ima stvarno pravo! Zato ih i dariva — uvjetno!

67 Građanski rat koji izbija nakon cetinskog izbora daje Ferdinandu dobru priliku da konfiscira posjede nevjernih prelata i velikaša. Osiromašeno slavonsko i hrvatsko plemstvo jagmi se zatim za »nevjerničkim posjedima« i prije nego što se dokaže da su »nevjernici« zaista nevjerni. Do koje se mjere razvija takvo natjecanje za »nevjernička« imanja, pokazuju zbivanja u Slavoniji tridesetih godina XVI st., kad nekoliko hrvatskih i slavonskih plemića sasvim ozbiljno predlaže Ferdinandu da im razdijeli posjede »nevjernika« — Erdeda! Gotovo bismo mogli ustvrditi da nije bilo velikaša koji se nije nadao da će ga dopasti koje erdedovsko imanje. Najsmjeliji natjecatelj je, svakako, Ivan Karlović, zvan u tadašnjim krugovima Torkvat (Torquatus), koji predlaže vladaru da mu ustupi Petrove prekosavske posjede, tj. utvrde Okić, Lipovac i Jastrebarsku.

68 Značajno je također da se molitelji ne ograničavaju samo na posjede »infidelium«, kao i to da se na dvoru ne pojavljuju samo molbe velikaša, nego i njihovih vazala. Najveće je natjecanje za nevjerničke posjede oko 1529, kad se na dvoru pojavljuje oko 20 takvih molbi;

69 premda slavonsko plemstvo uglavnom ne priznaje Ferdinanda, nego Zapolju. A lako možemo zamisliti kakvo raspoloženje nastaje u Slavoniji kad su glavni »infideles«, tj. Petar i Šimun Erded, prešli na Ferdinandovu stranu. Petar postaje kasnije, kako smo vidjeli, i ban, a na dvoru sjede zajedno s njim ljudi koji su vladaru pisali neka mu oduzme sve posjede! Spomenuti vladarev način nagrađivanja i otplaćivanja dugova postaje zarazan, i neki velikaši uopće ne čekaju odobrenje da preuzmu «

7 Prelistamo li tekstove Darovnica kralja Ferdinanda I. za Hrvatsku po kraljevskim registraturnim knjigama »Llbrl regll«, što ih Je izdao* I. Bojntčić (Zagreb 1906), lako ćemo zapaziti da je Ferdinand često izdavao darovnice prije nego što je sigurno znao da će mu neki posjed pripasti. Zato se nerijetko događalo da vladar obećaje imanje prije negoli ga ima u rukama. Ferdinand, na primjer, obećaje 1535. («. dj., str. 44—45) zagrebačkom biskupu Šimunu Erđeđu Susjedgrađ, Zelin i Stubicu pokojnog Andrije Henlnga »si et in quantum ea ad ius nostrum regium legitime pertinere comperirentur«, jer »tarnen huiusmodi bona nondum exacte cognoscere potuerimus an scilicet ad lus nostrum regium pertlneant, nec ne«! Vrlo je zanimljivo da Ferdinand dvije godine zatim daruje iste posjede, nakon smrti Stjepana Dešhaza, Petri Laso de Castilla, »commenđatarii ordinis sancti Jacobi de Spata, magni scutiferi et stabuli nostri magistri«, prije svega zato što mu je još 1533. obećao da će mu dati »đe certis bonis in praedicto regno nostro Hungariae ac partibus sibi subjectis primo vacaturis ad nostramque collatlonem legitime devolvendls« (n. dj., str. 52—53). No treba istaći da ni jedna ni druga darovnica nije izvršena. G. 1530. daruje Ludoviku Pakračkom iz Petrovine, svom kapetanu i vijećnicu, gradove i posjede Medvedgrad, Rakovec i Lukavec, i to »totum et omne ius nostrum regium, si quod In praedicto castro nostro Medwewar et castellls Rokonok et Lukawecz... habere dlnosclmus ac nostram ex quibuscunque causis, viis, modis et rationibus concernèrent maiestatem« (n. dj., str. 31). U doba građanskog rata Ferdinand neprestano izdaje takve darovnice koje oštećuju tuđa prava i podloga su zaraćenim strankama u oružanim sukobima. M Monumenta Habsburgica, I, str. 237. 69 Monumenta Habsburgica, I, str. 225—246. 267