ARHIVSKI VJESNIK 16. (ZAGREB, 1973.)

Strana - 263

tere et restituere volumus.«

ss Hrvatsko plemstvo povlači, prema tome, cetinski izbor, naivno vjerujući da će takve prijetnje doista pokrenuti Ferdinanda da izvrši obećanja. Ako možemo vjerovati tužaljkama bana Franje Bacana (Batthyany), ni on ne prolazi mnogo bolje, premda ga je Ferdinand molio da preuzme bansku službu. On se 1531. ponovo obraća vladaru da ga riješi banske službe jer je toliko osiromašio da ne može držati ni onoliko konjanika koliko su za Ludovika II držali njegovi službenici. Ferdinand mu je tada dužan već 32.000 forinti. Poručuje vladaru neka bansku čast povjeri nekome drugome, koga će, kao i njega, baciti u vječno siromaštvo.

89 Dok bi se do 1541. takav odnos Ferdinanda prema hrvatskim i slavonskim velikašima mogao zbog nesređenih prilika ispričati, isti odnos nakon nagodbe sa Zapoljinim sinom pokazuje da je riječ o sistemu, a ne o posljedicama posebnih prilika. Jer ako ga ni turska osvajanja za Sulejmana II ne potiču na izdašniju pomoć, onda je jasno da Ferdinand i njegov sin Maksimilijan imaju drugačije pojmove o svojim dužnostima prema »ostacima ostataka« nego što to samo plemstvo zamišlja. S druge strane, valja ipak priznati da porezni sistem koji je namijenjen istoj svrsi zapinje — o tome će kasnije biti riječ — pa je to bio neki »circulus vitiosus« u kojem su se našli vladari i njihovo plemstvo. Stoga će se tijekom čitava stoljeća ponavljati ista slika: vladar nagovara velikaše da prihvate bansku čast i obećava uzdržavanje banskih četa i plaću, a kad velikaši jednom prihvate ponuđenu čast, onda vladar ponajviše zaboravlja na dana obećanja. Prihvaćajući, na primjer, 1537. Tomu Nadažda u svoju službu kao bana, Ferdinand mu obećaje plaću za 200 konjanika, a njemu »ad vestituram et intertencionem mense« na godinu 2000 forinti povrh 500 forinti za doušnike

40 (ista je plaća bez sumnje obećana i njegovu kolegi Petru Kegleviću), ali već 1538. banovi su primorani otpustiti neplaćene vojnike. Oni javljaju Ferdinandu da stvarno uopće ne vrše svoju službu (nos quoque non officium, sed inane nomen officii gestare videremur).

41 S 400 konjanika koje im je obećao platiti ne mogu, kažu, držati ni straže između Save i Drave, a za pobjedu nad neprijateljem trebalo bi im najmanje 3000 vojnika. Uostalom, Hrvati su se, nastavljaju u poruci, gotovo svi otuđili od njega, a i neki slavonski velikaši su »ioanisti«, tj. pristaše Ivana Zapolje. Oni pred čitavim svijetom i pred njim izjavljuju da neće snositi krivicu dogodi li se kakvo zlo.

42 Vuk Brinjski doista 1538. javlja Ferdinandu da su hrvatski velikaši održali tri sabora u Steničnjaku izjasnivši se protiv njega.

43 To je bilo nakon porazne gorjanske vojne. Petar Keglević, koji bi se morao brinuti za kraljeve utvrde Bihać i Ripač, moli Ferdinanda da ih uzme natrag jer ih on nema čime braniti, a prije će kraljevstvo propasti nego što se dika ubere.

44 U isto se vrijeme tuži i drugi ban Tomo Nadažd. Njegova imanja u Slavoniji propadaju, na području Velike i Međurića"nema više M Acta comitialia, I, str. 341. 39 Acta comitialia, I, str. 293—294. 40 Acta comitialia, II, str. 101. 41 Acta comitialia, II, str. 158. 41 Izvještaj banova (Acta comitialia, II, str. 156—163) vrlo je dug i na kraju se pisma obojica potpisuju, i to Petar Keglević — glagoljicom! 43 Acta comitialia, II, str. 177. 44 Acta comitialia, II, str. 183—184. 263