ARHIVSKI VJESNIK 15. (ZAGREB, 1972.)

Strana - 98

Kada raspravljamo o Diplomatičkom zborniku kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije postavlja se ozbiljno pitanje njegove gornje granice. Zaista moramo biti zahvalni prošlim generacijama što su nam ostavile tako divnu građu za srednjovjekovnu povijest Hrvatske. To je neizmjerno blago podataka kojima smo gradili i još uvijek gradimo mozaik hrvatske srednjovjekovne povijesti. Posebnu pažnju kod svih naroda privlače oni najstariji dokumenti. Zato su dokumenti iz doba narodnih vladara posebno tretirani i njima je posvećen u dosadašnjim izdanjima daleko veći kritički aparat. Razumije se, to je i stoga što u sebi kriju daleko veću problematiku, pa je potrebna široka vanjska i nutarnja kritika dokumenta. Nije potrebno isticati kako je oporuka iz IX, X ili XI stoljeća s mnogo aspekata daleko interesantnija za povijesnu nauku nego neka oporuka iz XIV ili XV stoljeća. Broj istorodnih dokumenata s vremenom raste, pa isto tako s vremenom pada njihovo značenje za znanost. Najraniji dokumenti o uvođenju u posjed imaju sasvim drugo značenje s povijesnopravnog aspekta nego oni iz kasnijeg vremena, kada ih imamo pravo mnoštvo. Dok nas stariji dokumenti interesiraju s naučnog stajališta u cjelini i u detaljima, dotle nas kasniji istorodni dokumenti redovito mogu zanimati zbog nekog manjeg detalja. Ovo ističem zbog toga što nakon XIV stoljeća broj dokumenata neizmjerno raste, ali samo kvantitativno, dok se kvalitativno oni ponavljaju uz rijetke izuzetke. Zato moramo postaviti pitanje: do koje gornje granice treba ići u pogledu izdavanja. Činjenica je da gradske kancelarije kao i kancelarije vjerodostojnih mjesta doživljuju svoj puni cvat upravo u XIV stoljeću pokazujući izvanrednu aktivnost kao odraz nutarnjeg života grada ili regije. Stoga se mora pomišljati ne bi li bilo svrsishodnije publicirati sistematskim redom notarsku građu držeći se principa provenijencije dokumenata nego inzistirati na diplomatičkom zborniku kojeg bi materijal trebao pokrivati cijelo područje nekadašnje kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije. Gledajući s tog stajališta, smatram da u, nastavku Diplomatičkog zbornika ne bi trebalo ići preko 1450 godine. To ističem i zbog toga što su izdavači Diplomatičkog zbornika uvrstili sve zasebne notarske isprave kao i isprave kaptola pa se ne može ozbiljno opravdati zašto bi u zbornik ušla neka notarska ili kaptolska zasebna isprava, bez obzira na njeno značenje kao povijesnog izvora, dok neka druga iz notarskih protokola, koja može imati daleko veće značenje, neće tamo naći svoje mjesto. Iz iskustva znamo da su se najduže čuvale isprave posjedovnog karaktera, a one su veoma stereotipne, pa osim više-manje poznatih toponima ne nailazimo u njima vrijednih podataka za povijest. S druge pak strane znamo da notarski protokoli sadržavaju neizmjerno bogatstvo podataka raznih grana društvene djelatnosti, a originalne isprave su većinom izgubljene, pa stoga nije opravdano ako zanemarimo taj daleko vredniji materijal, a posvetimo pažnju spomenutim manje vrijednim dokumentima objavljujući ih ustaljenom egdotičkom metodom sa svim popratnim detaljima. Rezimirajući osnovnu misao koja se sama nameće kad govorimo o daljem izdavanju našeg Diplomatičkog zbornika, ona se svodi na to da ne treba prelaziti 1450. godinu i da je ostavljajući ovdje po strani pitanje tzv. tematskih edicija, potrebno svakako pokrenuti akciju 98