ARHIVSKI VJESNIK 15. (ZAGREB, 1972.)

Strana - 285

statum. Et si quis aliquis villanus pastinaverit vel fecerit aliquod laborerium in dictis terris, quod refficiantur eis expensis, quas fecerunt de bonis dicti monasterii« Mon. rag. II, 292, — III, 37. Drugi tekst: »firmatum fuit quod illi quinque soldi de terra, quos tenebat Vita Tichoeuich et Bogauec Milcich de Concheto, remaneant ad medietatem sicut sunt, quia ille terre non fuerunt antiquitus de Carina« Mon. rag. III, 39. (Primjere iz Mon. rag. III donosi i Roller, 291). Očito je dakle da u dubrovačkoj Astareji, konkretno Šumetu, postoje zemlje zvane carina i one se ne davaju na polovicu. Znači da imaju poseban režim. Tekst N. KL: »Ne čini nam se slučajnim da Lučić ne donosi za potvrdu svojih tvrdnji ni jedan dokument, što povlači za sobom i drugačije zaključke: ako se postojanje carine na astareji ne može konstatirati, onda je struktura posjeda na tom dijelu dubrovačkog kotara drugačija nego što je to zamišljao Lučić« (270). Ako za N. Kl. nisu vjerodostojni zapisi Velikog i Malog vijeća u kojima se točno kaže da u Šumetu, u Astareji, postoji zemlja zvana carina, i da se ta zemlja ne daje na polovicu, da je tu dakle drugačiji proizvodni odnos, tada ne znam kome treba vjerovati: N. Kl. ili zapisima vijeća? Očito je da N. Kl. smatra da je ona vjerodostojnija nego izvori. Navodeći ugovore koji, po mom mišljenju imaju karakter kmetskih odnosa, jasno sam prepisao tekst i u njemu piše da se zemlja daje na obradu u jednom slučaju na pet generacija, u drugom na četiri generacije, u dva slučaja zauvjek (in perpetuum«) (ZČ 77—78). Tekst N. KL: »Kad bi vlasnik zemlje doista dao zemlju u tu svrhu, onda bi mu i vinograd dao na obrađivanje »za vječno«, »dok traje loza«, a ne bi od poklonjene zemlje zahtijevao tlaku« (271). Proučavajući agrarne odnose u srednjovjekovnom Dubrovniku smatrao sam, a tako su radili i svi prije mene, da treba najprije proučiti te odnose u dubrovačkoj Astareji. Uostalom evo teksta: »Sva tri dokumenta koja objelodanjujemo odnose se na područje Astareje, tj. prvobitnog područja dubrovačke komune. Astareja je tada obuhvaćala Župu, Šumet, Brgat, Rijeku, Zaton, Gruž i okolicu grada. Budući da se smatra da na otocima Koločepu, Lopudu, Šipanu, Lastovu — prema sadašnjem stanju nauke — nije bilo kmetstva, a područja Konavala, Primorja, Stona i Pelješca naknadno su stečena u toku 14. i 15. st., možemo s pravom agrarne odnose u Astareji proglasiti izrazito dubrovačkim odnosima u agraru. Najznačajniji dosadašnji istraživači agrarnih odnosa u Dubrovačkoj Republici (Ivellio, Roller) istraživali su ih najprije u Astareji. Rezultate i zaključke dobivene na tom području uspoređivali su sa ostalim teritorijalnim dijelovima Republike. Zbog toga i mi smatramo da se agrarno-proizvodni odnosi u Astareji — a tako isto i na tzv. elafitskim otocima, jer su i oni veoma rano pod Dubrovnikom — mogu smatrati uzorkom, prototipom agrarnih odnosa u Dubrovniku. Ti odnosi mogu biti i mjerilo koliko agrarno-proizvodni odnosi u ostalim područjima Republike imaju izrazito dubrovački karakter, a koliko je ostalo utjecaja prijašnjeg, starijeg ekonomsko-društvenog uređenja i koliko je pridošlo utjecaja sa strane. Uostalom poznato je i u nauci prihvaćeno da su u različitim područjima Dubrovačke Republike postojali različiti agrarno-proiz vodni odnosi« (AV IV—V, 220—221). 285