ARHIVSKI VJESNIK 15. (ZAGREB, 1972.)

Strana - 269

ima 2 vrste zemlje: carinu, koju obrađuje u vlastitoj režiji bilo sam, bilo s pomoću serva, kasnije plaćenom radnom snagom (nadničarima), a u daljem razvitku agrarno-proizvodnih odnosa od pol. XIV st. i kmetovima; i drugi dio zemlje koji daje u zakup bilo naturalni ili novčani. Taj drugi dio zemlje odgovara radu kasnoantičkog kolona, odnosno oslobođenika. Da dokažem postojanje serva u Dubrovniku, kao obrađivača zemlje, navodim sav izvorni materijal iz kojeg se vidi da ti dubrovački servi rade izvan grada (Rožat, Sveti Jakov, Sumet, Sipan). Pri tome sam, pored autentičnih isprava naveo i jedan podatak iz tzv. »lokrumskih falsifikata« (radi se o servima u Šumetu) napomenuvši da je to falsifikat, ali da se može upotrijebiti za prikazivanje društvenih odnosa. Kako nisam osamljen u tome kad tvrdim da su servi obrađivali polja, navodim u prilog tome i zaključke B. Grafenauera (ZČ XIV, 75, 77). Evo sad kompletnog teksta N. Kl. (str. 249—250): »Premda je Lučić sjeo pisanju da dotadašnjoj literaturi »doda nešto novo« ili »objasni što nije dovoljno obrađeno ili što je netačno prikazano«, on to nije bio u stanju učiniti. Lučić je, naime, suviše visoko postavio svoj cilj istraživanja. Htio je »I. iznijeti razvoj starorimskog kolonata; — II. prijeći na istraživanje vidova agrarnih odnosa u Dubrovniku u srednjem vijeku«. Pitamo se što bi Lučić htio »dodati« ili kako bi mogao »ispravljati« stariju literaturu o starörimskom kolonatu kad se usuđuje o njemu govoriti na svega tri stranice i to na osnovi Maškina, Ostrovitjanova, Engelsa i enciklopedija i ako mu je Luzzatova Ekonomska povijest Italije jedini priručnik ekonomske povijesti! Zato zaista nije zanimljivo što je iz takve literature pokupio. To, osim ostalog, pokazuje na početku prikaza »starorimskog kolonata«. Na sličan se način upušta u prikaz agrarnih odnosa u rimskoj Dalmaciji — tobože s osvrtom na dubrovačko područje o kojem ne zna ni riječi! — za koji mu je dovoljna stranica i pol teksta! No, kad u drugom dijelu priloga prelazi na »Agrarno-proizvodne odnose u dubrovačkoj okolici u srednjem vijeku«, onda ponovo iznenađuje metodskim propustima. Piše, naime, tako kao da se prvi susreće s tom problematikom i jednostavno izostavlja ne samo Rollerovo djelo, nego i svoje vlastite radove. Razlog se odmah otkriva: u ovom se članku na drugačiji način prikazuje »pojava kmetstva« te stoga nije imalo smisla ni Rollera toliko napadati kao prije. Odnos je Lučića prema literaturi neispravan«, (bilj. 81. »Na primjer za serve, o kojima se toliko pisalo u jugoslavenskoj i historijskoj i pravnoj literaturi citira sam sebe i Grafenauerov rad, premda je on sam najmanje pridonio razrješavanju tog pitanja«), »a poznavanje problematike nedovoljno (bilj. 82. u kojoj se između ostalog kaže: »Dakako, da pojam »starorimskog posjeda« kako ga opisuje Lučić ne postoji

...«). Premda se — da navedemo samo jedan primjer — u našoj historiografiji vrlo mnogo govorilo o servima i »robovima« Lučić nedovoljno upućen u problem, vidi u Dubrovniku sve do XIII. st. same robove. Jer po njegovu su tumačenju i servi, casalini, servi laboratores i vilici — robovi, koji obrađuju tuđu zemlju. Oni postaju u njegovu tekstu neki specijalni robovi u »srednjovjekovnom, dalmatinskom smislu riječi«, ali ipak robovi. Premda za svoje tvrdnje ne donosi izvorni materijal i premda je Roller odavno potpuno ispravno smatrao da su na astareji sami pučani obrađivali svoje vinograde, on ostaje kod spomenute sheme koja se ne može opravdati gospodarskom strukturom astareje. 269