ARHIVSKI VJESNIK 15. (ZAGREB, 1972.)
Strana - 184
Legenda 89. ELEMENTI LEGENDE. Svaki dokument u izdanju treba opremiti legendom, koja će se sastojati — ako je to moguće — iz ovih dijelova: — arhivska ili koja druga signatura spisa (s nazivom arhiva, u kojem je spis) — bilješka o originalnosti spisa ili oznaka da je kopija i si. — bilješka kojim je jezikom dokument napisan (ako je preveden) — bilješka kojom materijom za pisanje ili na kojem materijalu za pisanje je dokument napisan (za dokumente iz kronološkog okvira ove radnje 1526—1848. nije potrebna za najčešći slučaj, tj. za spise na papiru, pisane tintom) — bilješka o ostalim vanjskim (formalnim) osobitostima dokumenta, npr. format, pečat, itd. —• bilješka o stanju očuvanosti (uglavnom samo onda ako je spis - znatnije oštećen, ili ako su na njemu izvršeni veći restauratorski zahvati) — bibliografska bilješka o eventualnim prijašnjim objavama tog spisa. Obična preštampavanja spisa ne treba spomenuti. Ako objavljujemo seriju dokumenata iz jednog fonda, ili npr. samih originala, kopija, nepubliciranih spisa i si., legenda će imati manje sastavnih dijelova. To, naravno, vrijedi i za legende u naučno-popularnim izdanjima. Za više spisa iz jednog fonda može se dati i uvodna zajednička legenda s onim podacima koji su isti za sve spise. Legenda se štampa iza teksta originalnog spisa. Sve kratice koje se eventualno u legendama — a naročito u arhivskim signaturama — upotrebljavaju, moraju biti jedinstvene kroz cijelo izdanje ili opće poznate u historijskoj nauci, a u izdanju posebno objašnjene u popisu kratica (V. t. 108). Neobično je važno u legendi napomenuti — ako možemo — da li je spis bio stvarno ekspediran. ili je možda »ostao među papirima« i na osnovu njega se nije ništa desilo. Langlois i Seignobos 107 plediraju da se navede i mjesto gdje je dokument nađen, jer ono može biti vrlo indikativno za istraživača. U legendi treba uvijek nedvosmisleno naznačiti da li se spis publicira prema originalu ili prema nekoj prethodnoj objavi. Ako je ta prethodna objava sadržana u nekoj rijetkoj knjizi, treba navesti i bibliotečnu signaturu te knjige. 90. BILJEŠKA O ORIGINALNOSTI DOKUMENTA. Često se kritizira 108 naziv »original« jer je zbog svoje mnogoznačnosti nepogodan za egzaktno kvalificiranje spisa u legendama. Kod službenih spisa bit će u tu svrhu mnogo jasniji termin »otpravak« (njem. Ausfertigung), osobito ako ne znamo da li je stvarno predan stranci i otposlan, ili ie neki šef u zadnji čas spriječio postupak na osnovu tog otpravka. Slično tvrdi i Gerhard Schmid (o. c), koji nas upozorava da se u legendama, kad označujemo karakter spisa, moramo točno držati termina iz Meisnerove teorije o novovjekim arhivalijama. Jednake zahtjeve postavlja pred izdavača m p. c. (= L'Histoire), str. 1303. 108 Osobito u pravilima za izdavanje arhivske građe u socijalističkim zemljama. 184
