ARHIVSKI VJESNIK 15. (ZAGREB, 1972.)

Strana - 165

45. RIJEČI I REČENICE NA JEZIKU KOJI SE RAZLIKUJE OD JEZIKA NA KOJEM JE PRETEŽNO PISAN ORIGINAL, ili koje su pisane nekim drugim pismom, a ne onim kojim je inače cijeli original pisan, komentiraju se i prevode u bilješci na dnu stranice. Ako se takve riječi umeću u originalni tekst relativno često, a pretpostavlja se da su razumljive čitaocima koji će upotrebljavati izdanje, ne moraju se posebno komentirati ni prevoditi (npr. njemački umeci u latinski pisanim zaključcima Hrvatskog sabora XVIII stolj.). 46. OZNAKE MJERA I NOVČANIH JEDINICA koje su u originalnom tekstu napisane u obliku kratice mogu se tako i reproducirati samo ako je ta kratica općenito poznata i u izdanju objašnjena, a ispred ili iza nje je broj ili količina te mjere ili tih novčanih jedinica. Npr., ako u tekstu piše »for. 30 kr.« moramo na određenom mjestu u izdanju (v. naše poglavlje 108) u popisu kratica donijeti »kr. = krajcar« i dotično mjesto objaviti kao »forint i 30 kr.«, ili, ako nismo uvrstili popis kratica u izdanje, onda »forint i 30 krajcara«. 47. ODLUKE I KANCELARIJSKE BILJEŠKE na spisu tiskaju se iza teksta toga spisa, po redu svog nastanka (što se često ne može lako ustanoviti), a ispred njih dolazi nekom drugom vrstom slova, npr. kurzivom upozorenje »odluka«. U napomeni treba reći, ako je moguće, čija je to odluka. S kancelarijskim bilješkama, koje se odnose samo na dio originala, postupa se kao s originalnim primjedbama (v. gore poglavlje 43). 48. ADRESA I OSTALI PODACI S KOVERTE (npr. tekst i datum noštanskoe žiga, cenzurni žigovi i si.) obiavljuiu se onda ako je to iz bilo kojeg razloga važno za bolje razumijevanje dokumenta. 49. TRANSKRIPCIJA I TRANSLITERACIJA

. Prvi od ovih pojmova ie rjozrtatiü i često se pogrešno upotrebljava da označi ne samo postupak transkribirania negn i transliterirania. Zato smo Pa i naveli prvog. No metodološki ie pravilnu e ročeti s definiciiom translitéra ci je. Kako kaže R. Simeon u svom Enciklovediiskom riečniku lingvističkih naziva,

713- transliteraciia ie zamjena slova originalnog teksta ekvivalentnim pismenim znakovima, ti. nekim druffim sistemom slova, bez težnje da se prikažu stvarno izgovarani fflasovi onog jezika kojim je pisan original. Npr., ako glagoljicom piše flias, transliterirat ćemo tu riječ kao »moi«. makar je njen stvarni izgovor mogao biti »moj« ili »moji«. Transliteracija će se samo u riietkim slučajevima, npr. kod diplomatičkih izdam'a starijih tekstova, izvoditi s apsolutnom dosljednošću, jer ako već same riječi doslovno transliteriramo. nećemo tako postupiti s ostalim pravopisnim elementima — režimom malih i velikih slova, interpunkcijom, dijeljenjem teksta na odlomke — nego ćemo ih prilagoditi današnjem pravopisu. Milosevic kaže da danas gotovo više nitko ne upotrebljava stari sistem mehaničke ili doslovne transliteracije za izdavanje onih historijskih izvora koji spadaiu u kronološki okvir naše radnje (od g. 1526. do 1848). Takva transliteracija služi i nadalje tzv. »diplomatičkom« cilju, kada dokument treba prikazati vjerno do najmanjih mogućih pojedinosti, koliko to omogućava štampar7Ia II dio, Zagreb 1969, s. v. 165