ARHIVSKI VJESNIK 15. (ZAGREB, 1972.)

Strana - 160

najvećoj mogućoj mjeri poštovati volju autora, osobito na mjestima gdje je djelo dopunjeno novim podacima, stil poboljšan i misli točnije formulirane.

69 30. UTVRĐIVANJE OSNOVNOG TEKSTA PISAMA. Osnovni tekst pisama uzima se iz originala što su ih naslovnici dobili u ruke. Ako se takvi originali ne mogu naći, objavljuje se koncept pisma (optimalno ako je ujedno i autograf). Ako je pošiljalac pisma svoj tekst napisao na jeziku Jto ga adresat nije razumio, pa ga prije odašiljanja dao prevesti na neki jezik poznat naslovniku, publicira se prvenstveno pošiljaočev koncept. Inače je za publiciranje pisama ponekad potrebna velika energija, da bi se sabrali tekstovi iz arhiva raznih korespondenata određene ličnosti. 31. UTVRĐIVANJE OSNOVNOG TEKSTA PREVEDENIH DOKUMENATA. Ako je neophodno izdati neki dokument u onovremenom prijevodu, a takvih prijevoda ima više, svi će se oni usporediti s originalom i za publikaciju će se odabrati onaj prijevod koji se poslije kompleksne analize (v. našu t. 22) pokaže kao najtočniji. Ako onovremeni prijevodi ne zadovoljavaju, prevest ćemo dokument sami. 32. OSNOVNI TEKST REKONSTRUIRANIH DOKUMENATA toliko je hipotetičan da ga neki autori uopće ne tretiraju u egdotici, nego njegovu objavu smatraju isključivo filološkim problemom.

70 33. OSNOVNI PREDLOŽAK FOTOGRAFIJA, GRAFIKA, GEOGRAFSKIH KARATA I SLIČNIH DOKUMENATA postat će onaj koji nosi na sebi najpouzdanije znakove autentičnosti: potpis autora ili vlasnika, ovjeru neke ustanove ili si., naravno u slučaju ako se analizom sadržaja i motiva ne dokaže da je »onaj pravi« ipak neki drugi predložak. Ovdje mislimo na izdavanje ilustrativnog materijala kao primarne građe (npr. u monografiji o Koluniću-Roti predstavljaju reprodukcije njegovih grafika primarnu građu), a ne na njihovu službu »zornih priloga«, koju oni također mogu vršiti u izdanjima arhivske građe (npr. uz građu o seljačkoj buni 1573. može se objaviti crtež Susedgrada iz 1593, s jedne grafike koja nema nikakve organske veze sa spisima o seljačkoj buni). O metodici izdavanja kartografskih izvora pisali su A. A. Goldenberg i O. M. Meduševskaja.

71 Oni kažu da reprodukciju originalne stare geografske karte, praćenu njenom detaljnom analizom, objašnjenjem njena značenja kao historijskog izvora i podrobnim opisom možemo smatrati analitičkom publikacijom te karte. Ako je karta reproducirana da na bilo koji način ilustrira spise koji su nastali u istom kraju i na istom mjestu gdje i ona, ili su na koji drugi način s njom vrlo srodni, nazivamo takvu objavu te karte ilustrativnom. Ako objavom uvodimo u nauku grupu kartografskih izvora 69 Ako je pisac djelovao u državi s izrazitom cenzurom, treba nastojati pronaći one primjerke djela što ih cenzura nije dobila. Poseban slučaj izdavanja privatnih dokumenata je izdavanje bilješki što su ih slavne ličnosti ispisivale na rubove štampanih knjiga. Vidi o tekstologiji još i: Karl-Heinz Hahn, Grundzüge einer archivàlischen Hadschriftenkunde »Archivmitteilungen« 19/1969. 70 V. o rekonstrukciji A. A. Zimin: O priemah naučnoj rekonstrukcii istoričeskih istočniko'v X — XVII v., »Istoričeskij arhiv« 6/1956, str. 133—143. 71 o metodike izdanija kartograf ičeskih istočnikov, »Istoričeskij arhiv«, 4/1961, str. 193—203. Dr Rudi Ogrissek, Die Karte als Hilfsmittel des Historikers, Gotha/Leipzig 1968. VEB Hermann Haack, Geographisch — Kartographische Anstalt. 160