ARHIVSKI VJESNIK 15. (ZAGREB, 1972.)

Strana - 148

jećih historijskih izvora. Kako se oni pronalaze, uči nas heuristika (i metodoloških pravila ima dosta za posebnu raspravu), pa ćemo heurističku tehniku sasvim kratko izložiti. Najprije se bibliografski obradi tema izdanja (»tema« u širem smislu te riječi, a ne u onom užem koji je u izrazu »tematsko publiciranje«, v. pogl. 14), tj. sastavi se bibliografija o problematici kojoj je izdanje posvećeno. Potpunost te bibliografije ovisit će o tipu, obliku i mediju izdanja; najkompletniju sabranu literaturu zahtijeva akademsko izdanje, a u nekom naučno-popularnom zborniku bit će dovoljan popis samo najosnovnijih prijašnjih radova. Zbog raznih praktičnih okolnosti može se desiti da izdavač određene arhivske građe — koja je važna, pa čak i fundamentalna za neki historijski problem — iznese čitaocima izvore bez ikakve bibliografije, ili s minimalnim napomenama o postojećoj literaturi. Aktualan primjer su spisi o seljačkoj buni 1573. što ih je izdao F. Rački u »Starinama« VII

—VIII. Dokumentalistika nas uči kako se sastavlja bibliografija, a mi ćemo ovdje reproducirati neka pravila za taj posao pri spremanju historijskih dokumenata za objavu.

44 Literatura koja je potrebna izdavaču arhivskih dokumenata dijeli se u dvije osnovne grupe: 1) rasprave s historijskom analizom događaja, vremena, ličnosti itd. na koje će se odnositi planirano izdanje građe; npr. biografije Jur ja Križanića, monografije o njemu i njegovu dobu, itd. 2) izdanja dokumenata i rukopisa o istom događaju, vremenu, liku, ili originalnih tekstova koji potječu od određene ličnosti, npr. od Jur ja Križanića. Pomoću standardnih bibliografskih pomagala i polazeći od najnovije iscrpne monografije o postavljenoj tematici, evidentiraju se na kartice

45 naslovi knjiga i članaka što ih treba preporučiti. Te bibliografske kartice mogu se poredati po kronologiji (ako u specifičnom slučaju nije prikladniji koji drugi kriterij). Na te kartice mogu se, osim naslova i autora knjige, ispisivati i drugi podaci, za koje se pretpostavlja da bi kasnije mogli biti korisni, npr. pregled sadržaja te knjige. Redaktor mora paziti da li su naučnoinformativni i bibliografski priručnici kojima se služi potpuni i pouzdani. Najprije se proučavaju opća djela. Iz njih redaktor saznaje u čemu je bit problema i kako se on danas postavlja. Za sve vrijeme studiranja literature ispisuje redaktor podatke koji će mu kasnije — kako on smatra — dobro doći. Na posebnim karticama evidentira svaki već publicirani izvor. Istovremeno može početi pisati kroniku događaja. Fiksiranje ukupnosti izvora za izdanje građe (bitni dio heurističkog procesa) izvodi se istovremeno s pregledavanjem literature; brižljivo se bilježi svaki citirani ili objavljeni arhivski fond. (U daljem izlaganju uvijek se kod svakog sličnog termina podrazumijeva kao da stoji oznaka »koji je od interesa za temu izdanja«.) Popisuju se i svi arhivi iz kojih 44 Iz sovjetskih Pravila

... i knjige Metodičeskoe posobie . . ., str. 13. Autori tamo navode kao prvu grupu literature klasike marksizma

—lenjinizma. 45 Redaktor ne smije posustati pred eventualnim praktičnim poteškoćama oko nabave neke knjige ili Časopisa. Ako je nema u najbližoj većoj ili stručnoj knjižnici, treba se bez okolišanja poslužiti međubibliotečnim posuđivanjem. Kompanija »International Documentation» u švicarskom mjestu Zugu dostavlja na zahtjev (i uz naplatu) mikrokartice tekstova iz bilo koje knjige ili bilo kojeg časopisa izdanog na svijetu. 148