ARHIVSKI VJESNIK 15. (ZAGREB, 1972.)
Strana - 135
9. ORGANIZACIJSKI I TEHNIČKI PROBLEMI najvećim dijelom ne spadaju u formulaciju načela kritičko-naučnog izvora ali se izdavač mora i s njima upoznati. Ruska Pravila govore o njima na kraju, ali im je po prirodi stvari mjesto na početku izlaganja. Dat ćemo ovdje njihov kratak rezime. Poželjno je da izdanje građe bude uključeno u neki plan izdavanja. Temu, kronološki raspon i obujam izdanja, zatim glavnog redaktora i suradnike, nakladu i rokove izvršenja pojedinih faza posla (predaja rukopisa u tiskaru, korektura itd.) treba pravovremeno i s punom odgovornošću predvidjeti. Izdavač mora poznavati arhivske fondove i bibliografiju za temu izdanja, metode heuristike, tehniku pripremanja rukopisa za štampu, kritiku teksta i izradu informativnih pomagala (uglavnom indeksa). Ako se ne mogu objaviti svi pronađeni dokumenti, treba ustanoviti jasne kriterije za izbor onih koji će ući u izdanje. Dobro je, ako redakcija ima više članova, izraditi za njih pismenu instrukciju. O nekim pojedinostima iz tehnike prepisivanja i kolacioniranja koje mogu utjecati na konačan izgled teksta, a karakter tog utjecaja se može naučno obrazložiti, bit će govora kasnije (poglavlje 118. i 119.). Isto će se tako kasnije govoriti o nekim važnijim detaljima grafičke opreme izdanja dokumenata. 10. KOJU ARHIVSKU GRAĐU PUBLICIRATI? Financijer izdanja može ponekad nametnuti svoju volju pri izboru dokumenata za tiskanje, pa izdavaču neće koristiti pozivanje na principe izbora građe za objavu koji se nalaze u literaturi. Ima ih i sasvim oprečnih, već prema društvenom sistemu u kojem njihov autor djeluje. Najviše ih je nabrojenih u »Archivumu« 1968, str. 51. u odgovoru na pitanje iz međunarodne ankete. Bilo je postavljeno pitanje: »Kojih se kriterija držite pri odabiranju dokumenata za objavu?« Tipični su bili oni odgovori u kojima se ističe da se izabiru oni dokumenti — koji najbolje i najpotpunije odražavaju postavljenu temu — koji su s historijskog stajališta najinteresantniji — koji su najvažniji — koji najbolje zadovoljavaju potrebe modernog naučnog istraživanja — koji najbolje služe u odgojne svrhe — koji su najtipičniji — koji su važni s kulturnog i naučnog stajališta. Većina tih odgovora je previše općenita. Jedan previše naglašava pedagoški aspekt publikacije. No kad bi se svi spojili u jedan, bio bi on sasvim zadovoljavajući. Nešto egzaktniji su kriteriji u ruskim Pravilima t. 20—33, ali se oni odnose i na situaciju u priređivanju konkretnog izdanja kad izdavač pronađe obilje spisa za svoju temu, pa je planirani obujam izdanja premalen za sve njih i neke treba izostaviti. Zato će o tim principima izbora dokumenata o određenoj tematici biti govora kasnije u poglavlju 21. Vratimo se na još neka mišljenja o većim kategorijama dokumenata koji zaslužuju da budu objavljeni. U »Archivumu« 1966, str. 94. čitamo o dilemi da li na nivou jedne države svi historijski izvori moraju biti objavljeni štampom, s komentarom i indeksima. Mislim da je 135
