ARHIVSKI VJESNIK 15. (ZAGREB, 1972.)

Strana - 131

zano da su autentični (a taj je dokaz ili aksiomatski ili se nijednim svojim dijelom ne zasniva na tekstu T), naučila sva pravila po kojima je sastavljen tekst T. Između tekstova A, B, C,

.,., i T postoje standardne empirijske relacije: nastali su u istom periodu, na istom jeziku, na istom području, pisali su ih otprilike jednako školovani pisari, itd. Drugi uvjet: ta osoba (izdavač) upoznala je i drži u memoriji sve članove skupa (npr. sve riječi, sve tipove slova) iz A, B, C,

..., pa pri pregledu teksta T utvrđuje da se u njemu pojavljuju samo one riječi, tipovi slova, ligature itd. kao i u verificiranim tekstovima A, B, C,

..., poredani po istim pravilima. U praksi se to može provesti samo približno jer T može sadržavati i neku nepoznatu riječ, ali i za tu riječ možemo prosuditi da li je tvorena prema pravilima tvorbe riječi koja vrijede za A, B, C,

... . Razumije se da uz filološku treba provesti i historijsku kritiku sadržaja spisa — da li je opisani događaj istinit, vjerojatan, izmišljen ili krivo prikazan, i si. Prostor mi, na žalost, ne dopušta da se zadržim na primjerima historijske kritike, no o njoj se dovoljno raspravlja na stranicama historijskih časopisa.* Čitajući starije priručnike za kritiku teksta, učinit će se možda nekome da postoji i koja druga definicija »kritičnog«, ali to je samo prividno. Kritika teksta je, naime, mnogo starija disciplina od teorije informacije, pa definicije u prijašnjim priručnicima nisu ovako matematički lapidarne i ne daju uvijek naslutiti ovako oštru distinkciju između forme i sadržaja. U djelima posvećenim općoj naučnoj metodologiji mogu se naći opisani kriteriji što ih jedna metoda mora zadovoljiti da bismo je smjeli nazvati naučnom, pa to nije potrebno ovdje prepričavati. 3. OSVRT NA POSTOJEĆU LITERATURU O TEHNICI PUBLICIRANJA ARHIVSKE GRADE. Najnovija pravila za objavljivanje historijskih dokumenata

2 izašla su u Moskvi 1969, Ona drže primat još i po broju autora i po apsolutnoj podređenosti i potrebama prakse — u njima nema teoretiziranja, nego su u 238 pregledno raspoređenih i označenih točaka opisani postupci u svim fazama pripreme raznih vrsta izvora za štampu. U svojoj radnji nastojao sam se držati rasporeda materije kakav je u tim Pravilima. Naravno da ni ta Pravila, zbog svoje podijeljenosti na točke, ograničenog opsega, izrazito normativnog značaja i odsustva bilo kakve ilustracije nisu mogla obuhvatiti potpun prikaz kritike teksta. Knjiga Mariana Friedberga Wydawanie drukiem zrôdeî archiwalnych, izdana g. 1963. u Varšavi, odlikuje se uvodom u historijat problematike i pregledom dotadašnje literature, te dosta opširnim iznošenjem kritike teksta, ako ga usporedimo s manjkavim ili nikakvim prikazom kritike teksta u drugim sličnim raspravama. No i ono što o metodi utvr* Osnovna literatura o historijskoj kritici: J. G. Droysen. Historik — Vorlesungen über Enzyklopädie und Methodologie der Geschichte, 2. izd. 1937. (fototipsko izd. 1961); G. v. Below — F. Meinecke, Handbuch der mittleren und neueren Geschichte; A. Meister, Grundriss der Geschichtswissenschaft; L. E. Halkin, Eléments de critique historique, Liège 1960. < * .-aft 2 Glavna arhivska uprava pri Ministarskom sovjetu SSSR, Svesavezni naučnoistraživački institut za dokumentalistiku i arhivstvo, Akademija nauka SSSR, Institut za povijest SSSR, Institut marksizma-lenjinizma pri CK KPSS, Komitet za štampu pri Ministarskom sovjetu SSSR, Moskovski državni historijsko-arhivski institut: Pravila izdanija istoričeskih dokumentov v SSSR, Moskva 1969, 112 str. 131