ARHIVSKI VJESNIK 14. (ZAGREB, 1971.)

Strana - 257

alci naprotiv »obrađivači zemlje dakle seljaci«, a u distriktu ima i »kolona distriktualaca«,

113 ali se nigdje ne tumači što su to kmetovi »u pravom smislu riječi«, što seljaci, a što koloni, onda nam se nužno nameće pitanje da li su kmetovi na Bracu »u pravilu kmetovi« zato što žive »na vanjskim posjedima« ili zato što imaju neki posebni status u poljoprivredi. Isto tako nije jasno zašto se razdvajaju koloni-distriktualci od seljaka — distriktualaca koji rade za nadnicu. Polazeći, čini se, s netačnog stajališta da je javnopravni položaj splitskog građanina određivao i vlasničko pravo, Cvitanić razlikuje »dvije vrsti vlasništva u splitskom pravu: feudalno i, buržoasko.

114 Ta pretpostavka da je plemić — vlasnik zemlje provlači se i dalje u navedenom djelu, pa se zato, na primjer, kolonat naziva institutom »koji je pravno regulirao u osnovi feudalne proizvodne odnose seljaštva i plemstva u dalmatinskim komunama« i u njemu se stječu »uz ostale —• i elementi feudalnog podijeljenog vlasništva i upravo ga oni odlučujuće determiniraju«.

115 Uzalud tražimo bar na ovom mjestu definiciju o tome kakav je to proizvodni odnos odnosno kakvi su to seljaci, kmetovi i koloni. Međutim, čini nam se da je za agrarne odnose važan javnopravni položaj dalmatinskog patricijjata — po kojem on jest ono što je — i da je trebalo ispitati i privatno-pravni status gradskog stanovništva. Bez toga nemamo mogućnost da težaka razlikujemo od kmeta, trgovca od patricija. Jedino u onom slučaju da se prema pravnom položaju »seljaka-obrađivača« zaista moglo utvrditi da je on, tj. seljak-obrađivač, podložnik »plemića — vlasnika«, mogli bismo eventualno zajedno s Cvitanićem takve odnose nazvati feudalnima. Međutim, prenošenje slike pravnih i proizvodnih odnosa s hrvatskog ili uopće slavenskog područja u dalmatinski grad moralo je, posve razumljivo, dovesti do konstatacije o feudalnim odnosima u tom gradu. Drugim riječima, jedva će biti moguće i dalje braniti teoriju da je splitsko društvo iako gradsko jednako slavenskom, a još će se manje moći tvrditi da su odnosi u agraru ovdje i ondje isti. No, jedan od glavnih nedostataka takvog prikaza društva i gospodarstva je taj što se potpuno zanemaruje izvorni materijal tako da autorove tvrdnje ostaju teoretske pretpostavke stvorene uglavnom na osnovi literature. Stoga vrlo često Cvitanićeva mišljenja vrijede koliko i uzori na koje se oslanja.

116 Možda 113 N. dj., str. 48. 114 N. dj., str. 122. 115 N. dj., str. 130. 116 A. Cvitanić se u svom radu oslanja na zaključke M. Brandta koje je on iznio još 1955 govoreći o »Wyclifovoj herezi i socijalnim pokretima u Splitu krajem XIV. st.« (Split 1955, str. 177 i d.) Ne shvativši dobro tekst statuta iz 1312 g. (Brandt prevodi riječ consilium s vijeće, premda je iz teksta jasno da to može biti' samo consilium = savjet! Vidi n. dj., str. 180), Brandt ne donosi ni ispravne zaključke o strukturi društva u proučavanom razdoblju. Zato i dolazi do pogrešnog i neprihvatljivog mišljenja da 1312 postoje tobože dva tijela, tj. tobožnje plemićko vijeće i generalno vijeće! Posljednje se, kako tvrdi, sastoji od stotine najuglednijih građana, plemića i najistaknutijih (najimućnijih) pučana. Dalji ozbiljni nedostatak njegova rada su konstrukcije stvarane, dakako, bez podloge u izvornom materijalu. Tako tvrdi da su se splitski građani kao vlasnici zemlje odvajali od stanovnika distrikta »koji su bili radna snaga na toj istoj zemlji«; gradsko stanovništvo, nadalje, dijele »duboke socijalne i pravne razlike« (str. 184). Donoseći neke odredbe statuta želi pokazati, kakve su razlike u društvenom položaju između plemića i neplemića, a stvarno govori o pravnim razlikama. Zato je ostao dužan odgovor na najvažnije pitanje: što su plemići i kakav je njihov titulus nobilitatis? Brandt govori doduše dalje o izdvajanju i prevlasti »užeg kruga plemstva« (str. 193) poslije 1334 kad je određeno »da ubuduće vijećnikom generalnog vijeća može postati samo onaj plemić, kome su već otac ili preci u prošlosti obnašali vijećničku čast«. On misli da je tada »oligarhijski privilegij« na sudačku ^

»7 Arhivski vjesnik 257