ARHIVSKI VJESNIK 14. (ZAGREB, 1971.)

Strana - 238

viju literaturu o agrarnim odnosima na dubrovačkom području razabrala da mišljenja nisu jedinstvena i da se ponajviše povlači pitanje da li je na astareji bilo kmetstva. Stoga ću u ovom prilogu, pošto izložim najnovija mišljenja o tom problemu, nastojati da iznesem i svoje. Problematiku je stvarno započeo Ivan Božić kad je pred više od 20 godina u članku »Ekonomski i društveni razvitak Dubrovnika u XIV i XV veku«

2 utvrđivao na neki način novi put u razmatranju dubrovačkog društva i gospodarstva u razvijenom srednjem vijeku. S obzirom na to da je to bilo razdoblje u našoj historiografiji kad se zaista pionirskim radom nastojalo na novim osnovama i s novim pogledima rješavati različite probleme društvenog i ekonomskog razvitka, Božić je tada mogao tek načeti neke probleme. On je razlikovao u dubrovačkom društvu za mletačke uprave dvije »osnovne klase« koje »su se formirale i sve više diferencirale u procesu razvitka gradske privrede«. To su bili »patricijski rodovi

3 i slobodni gradski puk«. Ali, bilo je i »znatnih ostataka iz ranijeg vremena kome gradska privreda nije davala svoje obeležje: srednjovekovnih robova (servi), oslobođenika i kmetova«.

4 Agrarni su odnosi u dubrovačkom distriktu tek usput dodirnuti. Naime, Božić je ustvrdio da su se i neki pučani bavili poljoprivredom na otocima, a da su gospodari upotrebljavali robove i za obrađivanje vinograda. Pretpostavlja, nadalje, da su »oslobođenici, ostajući i dalje u radnim odnosima u poljoprivredi s bivšim gospodarima, a ekonomski od njih zavisni, postajali u dosta slučajeva i njihovi kmetovi«.

5 Pošto je time samo dodirnuo pitanje kmetova, Božić se u nastavku teksta pita da li je na astareji bilo kmetova i odgovara potvrdno na postavljeno pitanje. On odbija zato mišljenje K. Vojnovića

6 prema kojem nije bilo kmetova na ispitivanom području, a prihvaća protivnu tvrdnju R. Grujića i dodaje: »Tačno je da dubrovački statut uopšte ne govori o kmetovima, ali je ipak nesumnjivo sigurno da su oni postojali i na maloj teritoriji Astareje i na tri dubrovačka ostrva, ma da nam njihov položaj i njihove obaveze nisu nigdje jasno izložene«. Božić smatra da su kmetovi oni stanovnici astareje koje općina opterećuje početkom XIV st. obavezom popravljanja općinskih putova. Oni se u spomenutim odredbama nazivaju vilani.

7 Jednom viješću iz početka XV st. o zabrani preseljenja kmetova bez dopuštenja gospodara nastoji Božić opovrći pretpostavku da su vilani iz početka XIV st. slobodni seljaci.

8 Položaj je kmetova, kako on misli, na čitavom području 2 Istoriski glasnik 1/1949, str. 21—61. 3 I. Božić, n. dj., str. 23 smatra da je oatricijat novijeg porijekla, da su to »rodovi koji su se razvili iz novih, većinom slovenskih i vlaških porodica, koje su se doseljavale u Dubrovnik od XI veka većinom iz Zahumlja, Bosne i Zete, ili iz Kotora i Albanije i tamo se romanizovale, prihvatile jezik dalmatinskih Romana, posebnu vulgarnu formu latinskog jezika . . .«. * N. dj., str. 22. Dodaje da je uz spomenute »osnovne klase« bilo u gradu još i nešto stranaca »koje su za Dubrovnik vezivali trgovački poslovi«. 5 N. dj., str. 24. 6 I. Božić, n. dj., str. 28 smatra da je K. Vojnović »bez ikakva osnova tvrdio da u Dubrovniku nikad nije bilo kmetova vezanih za zemlju«. 7 Valjalo bi u vezi s odredbon o popravljanju puteva na astereji (iz 1306 g.) bar razlikovati općinske javne radove od tlake koju je podložnik dužan odraditi vlasniku zemlje, jer je teško proglasiti kmetom svakog stanovnika gradskog kotara samo zato što je dužan dva ili, štaviše, jedan dan godišnje popravljati općinske putove! Utoliko više, što su, kako ćemo još kasnije vidjeti, vlasnici zemlje otkupljivali novcem ovu općinsku tlaku.* 8 To je odluka velikog vijeća prema kojoj »kmetovi iz Dubrovnika 1 dubrovačkog područja, kao i iz kaznačina Stona i Pelješca, dobivši dozvolu od svog patrona, mogu 238