ARHIVSKI VJESNIK 13. (ZAGREB, 1970.)

Strana - 454

raspolaganju što više objelodanjenih dokumenata. Unutar Srpske akademije relativno se je dosta i uradilo, a onaj grandiozni plan za Historijski institut u Dubrovniku tek se je u vrlo malom procentu ostvario. Došla je zatim druga faza, koja se osjetila i drugdje, ali ipak najviše u Zagrebu, da nije tako važno publiciranje dokumenata, već da pravi povjesničar mora sam direktno pristupiti k originalima u Arhivu. Došle su doduše i financijske poteškoće, koje su donekle usporavale rad na izdavanju dokumenata, ali nijesu bile jedino te poteškoće, već je postojala tendencija, koja je s vi jesno priječila izdavanje dokumenata. Naravno, to nije bila opća tendencija, jer je bilo ljudi, koji su zastupali i druga stanovišta, te su se i u trajanju ove faze ipak dokumenti izdavali, no ona stanovita protivna tendencija bila je dosta jaka. U trećoj fazi, koju proživljujemo, ozbiljno se počelo raditi na izdavanju arhivske građe, i ako još ima protivnih tendencija, a naravno jednaka važnost se dava i pisanju rasprava. Ako analiziramo izdavanje dubrovačkih dokumenata, vidimo, da je u vremenu do g. 1918. imala u tome incijativu i obavila glavni posao Jugoslavenska akademija u Zagrebu, a nakon g. 1918. i pogotovo nakon g. 1945. glavnu inicijativu preuzima i glavni posao obavlja Srpska akademija u Beogradu. Premda kroz posljednjih dvadeset i pet godina nije publicirano onoliko mnogo arhivske građe, kako, je bilo prvobitno zamišljeno, moramo ipak priznati, da su arhivsku građu direktno u Dubrovačkom arhivu proučavali naši a donekle i strani povjesničari te ostali znanstveni i kulturni radnici. Kao plod toga uz objelodanjenu arhivsku građu veliki broj rasprava i članaka, u kojima ima direktnih podataka crpljenih iz Dubrovačkog arhiva, tiskan je u edicijama naših akademija te u ostalim povremenim publikacijama, časopisima i novinama. Bibliografiju o tome objelodanjujem u časopisu »Dubrovnik«, te ukupni broj jedinica iznosi 1766. Ipak uza sve direktno proučavanje u Arhivu smatramo korisnim i potrebnim objelodanjivanje arhivske građe. Htio bih sada istaći, koje bi dubrovačke izvore prvenstveno trebalo izdavati i na koji način. I. Zapisnici vijeća i serija dopisa i uputa. Spomenuo sam zapisnike dubrovačkih vijeća. Oni počinju s g. 1301, a kako vidjesmo, izdani su do g. 1389. Zamišljamo njihovo daljnje izdavanje, a jer se radi o stotinama knjiga, predviđamo, da će taj rad trajati i decenijima, no publiciranje svake nove knjige bit će veliki dobitak za znanost. U izdanjima Jugoslavenske akademije ponešto se i izostavljalo, što je navodno manje važno, a i prof. Dinić, koji je inače studiozno radio na objelodanjivanju zapisnika, imao je svoj neki sistem skraćivanja. Ja sam za to, da se zapisnici izdavaju u potpunom tekstu in extenso. Izostavljanjem i skraćivanjem u stvari se vrlo malo prištedi na prostoru i na trošku, a sama publikacija nije dovoljno pregledna i jasna te ne dava vjernu sliku zbivanja, a nama nije samo do toga, da saznamo neki više ili manje važan događaj, već da dobijemo zornu sliku zapisnika i zrcalo nekadašnjeg života. 454