ARHIVSKI VJESNIK 13. (ZAGREB, 1970.)

Strana - 436

Pođimo najprije tragovima paleografske literature. Činjenica da se sve do nedavno s paleografijom postupalo doista kao s pomoćnom historijskom disciplinom utjecala je na to da se nisu odgajali posebni stručnjaci. Takav je postupak donekle opravdavala nestašica dokumenata pisanih najstarijim latinskim pismima kod nas. Svega jedan ili dva spomenika pisana rimskom kurzivnom minuskulom i jedan semiuncijalom — za koji k tome nije pošlo za rukom dokazati da je domaćeg porijekla

2 — nisu izazivali zanimanje stručnjaka. Zato su karolina i beneventana pisma o kojima se najviše pisalo i piše, jer s goticom više nema nikakvih problema. I ako bismo htjeli, izdvojivši problem nastajanja tih latinskih pisama, dati obračun o tome što se učinilo, onda bismo morali priznati da se nije stiglo suviše daleko. Naime, kad se počelo postavljati pitanje porijekla i nastajanja beneventane i karoline kod nas, onda su Barada i Novak, kao najbolji teoretičari iznijeli suprotna stajališta koja se ne mogu zbližiti. Manje kritičan od Barade, Novak se još i danas zalaže za domaće porijeklo beneventane i karoline, mišljenje koje nije u mogućnosti opravdati ni kulturnim ni historijskim razvitkom Hrvata u VIII. i IX. stoljeću.

3 S druge strane, Barada je doduše ispravno ustvrdio da je beneventana presađena na dalmatinsku obalu iz susjedne Italije, ali su ga nesretne konstrukcije oko Trpimirove i Muncimirove isprave primorale da izmisli postojanje najstarijih pisama u IX. st. u Hrvatskoj. On je samo po nekim sumnjivim tragovima u prijepisima obiju isprava iznio neprihvatljivo mišljenje da je original Trpimirove darovnice bio pisan rimskom kurzivnom minuskulom, a Muncimirov karolinom.

4 Na tome su istraživanja o genezi latinskih pisama kod nas uglavnom stala, premda su bila više slučajna nego sistematska. Ako dodam da još ni jedan stručnjak nije posebno sjeo da obradi sa svim raspoloživim materijalom nastajanje, razvitak i propadanje bilo koje vrste latinskog pisma, svatko će priznati da stvarno još nije počelo temeljito ispitivanje latinskih pisama. Možda predstavlja izuzetak Novakova »Scriptura beneventana«.

5 No, toj monografiji, u ko2 Mislim na poznati rukopis Evângeliarium spalatense za koji V. Novak od svog prvog rada na tom rukopisu (Najstariji dalmatinski rukopis Evângeliarium spalatense, Split 1923) nastoji bezuspješno dokazati da je splitske provenijencije. Vidi prihvatljivo mišljenje D. Kniewalda (De evangeliario spalatensi, sep. iz Ephemerides liturgicae, vol. LXXI, 1957, Roma, str. 408—427) da je splitski evandelistar »occasione fundationis ecclesiae Salonitanae Spala tum importatum esse videtur« (str. 410). 3 V. Novak je u tom pogledu mogao govoriti samo o mogućnostima proširenja beneventane iz Monte Cassina na istočnu jadransku obalu. On uvijek iznova pokušava Učvršćenje beneventane vezivati uz tobožnji rad prvog splitskog nadbiskupa Ivana Ravenjanina, tj. potkraj VIII st. (kako ga on datira), kad su tobože postojali »izvanredni uslovi za bujniji život pismenosti...« (Latinska paleografija, str. 145). Za takve pretpostavke Novak nema nikakva dokaza. 4 Dvije naše vladarske isprave, Croatia sacra 1937, str. 83—85. 5 Novak je u spomenutom djelu »Scriptura beneventana s osobitim obzirom na tip dalmatinske beneventane. Paleografijska studija«, Zagreb 1920, str. 81—86 analizirao tri beneventanske isprave (darovnicu Radovana iz 1070, i tobožnje darovnice Zvonimira i Stjepana II za splitske benediktinke). Značajno je da se ni za jednu ne može tvrditi da je nastala u vrijeme kad je datirana, zato Novaku ne preostaje drugo nego da pretpostavlja. Za Radovanovu i tobožnju Zvonimirovu ispravu konstatira da ne mogu biti savremene (str. 84), dok tobožnja Stjepanova isprava »može biti samo prijepis, a nije isključena mogućnost, da je i savremen

. . .« (str. 85). Međutim, iznenađuje na osnovi kakvog materijala donosi zaključke o karakteru tobožnje notarijatske dalmatinske beneventane XI. i početka XII. stoljeća, kad ne analizira nikakav drugi materijal. Po svoj prilici smatra da su beneventanske isprave originali, jer stvara zaključak da je no tari jatska beneventana knjižna beneventana (str. 81). Takav razvitak beneventane se ne po436