ARHIVSKI VJESNIK 13. (ZAGREB, 1970.)

Strana - 410

»srbsko carstvo u familiji Karađorđevoj«, a samo su ga prilike spriječile da »srbsko Carstvo i imena barjak nad svojom kućom« podigne i razvije, pa se zato i poslužio ilirskim imenom, »koje je u Austriji zakono«. Istoj svrsi treba da posluži i književni jezik Hrvata, koji »od dana na dan sve više by va srbski«. Ako se k ovim Zachovim tvrdnjama doda i njegovo proizvoljno objašnjenje da su Hrvati ilirsko ime »ostavili i odbacili« jer je ono »Srbima i Serbiji zazorno«, iako ga oni još uvijek moraju »prema Austriji iz važni uzroka« braniti, onda ne može biti sumnje da je Zach na svoj osobit način shvatio podatke koje je o ilirskom pokretu primio. Kada u njegovu prikazu ne bi bilo posljednje netočne tvrdnje — u doba zabrane ilirskog imena, koja je tek nedavno iz Beča uslijedila — mogao bi se, možda, dobiti dojam kao da Zach želi ilirizam čim više približiti shvaćanju svoga »Plana« a napose samog Garašanina. Takav dojam pojačava njegova težnja da u svakoj prilici istakne potrebu sporazumijevanja i usklađivanja, pa, među ostalim, predlaže i učenje »horvatsko-latinske azbuke« u srpskim školama. No uza sve to se njegov prikaz ilirizma, koji on isključivo svodi na Gaja, kao da se ne radi o jednom pokretu nego 0 nekom osobnom pothvatu, ne može potkrijepiti ni jednim dokazom. Osim ideje o etničkom jedinstvu svih Južnih Slavena odgovara istini samo Gajeva misao o Srbiji kao njihovu budućem »sredotočju« — misao, koju je on 1848. preko Herkalovića saopćio Garašaninu. Tvrdnja o srpskom imenu i srpskom carstvu kao zajedničkoj državi u osnovi se protivi svemu što je Gaj do kraja života vjerovao i na čemu je radio. Dosljedno je ilirsko ime smatrao jedinom mogućnošću da se izbjegnu sukobi radi pojedinih »genetičkih« imena, koja su u stvari bila nacionalna, i još je potkraj života izjavio jednom na svoj slikovit način, da je bio prvi »koji je slagao strune na trokutnom glazbalu Europe«, a da je nesložne strune na toj liri — kako je to glazbalo nazvao prema Iliriji — nastojao probuditi »na uzdisanje za slogom« znajući »da mora jednoć doći do suglasja, da bude jedna domovina i jedno vladanje — Ilirija oživljena«.

73 Iako je Zach znao za postojanje »ilirske partaje«, koja je osnovana 1841. i koja je nakon zabrane ilirskog imena 1843. zadržala u svom imenu samo pridjev »narodna«, on nije misao o zajedničkoj državi Južnih Slavena pripisao toj stranci niti njezinu vodstvu u cjelini nego osobno Gaju. Dolazeći do tada u dodir samo s ilircima iz njegova najužeg kruga, kao što su bili Herkalović, Car, Pavao Čavlović i grof Albert Nugent, Zach vjerojatno nije imao jasne predodžbe o Gajevu položaju u Narodnoj stranci nakon zabrane ilirskog imena. Ni danas nije pitanje Gajeva političkog značenja poslije 1843. potpuno objašnjeno. Zabrana ilirskog imena 1 simbola teško je uzdrmala njegov ugled, a neke negativne crte u njegovu karakteru, među kojima suvremenici napose ističu taštinu i oholost,

74 već su i prije zatro vale njegov odnos prema mnogim prijateljima i suborcima. Ne može se, doduše, olako ustvrditi da je Gaj bio od početka 1843. sasvim potisnut u stranu, a da vodstvo stranke preuzimaju otada poglavito grof Janko Draskovic, barun Franjo Kulmer i Ivan Kukuljević. Bu7S Zabilježio Đuro Stj. Deželić, Gaj o sebi, Dragoljub ili Upisnik kalendar

.... XXXII, 1895, 44. 74 Već potkraj 1841. napisao je Jan Kollâr u svom »Cestopisu«, prilikom boravka u Zagrebu, da »neki predbacuju g. Gaju pretjeranu hlepnju za čaiću i hvalom« (»pfflišnou cti a chvâly žadost«), ali ga on opravdava. 410