ARHIVSKI VJESNIK 13. (ZAGREB, 1970.)

Strana - 404

zatim, napustivši austrijsku službu, postao njegov prvi pouzdanik i emisar,

43 Iako je Herkalović 1839. punih šest mjeseci proboravio u Rusiji, kamo ga je Gaj poslao, ne može se ništa sigurnijega reći o njegovu eventualnom učešću u Gajevu pokušaju da 1838. uspostavi u Berlinu vezu sa šefom zloglasnog III Odjeljenja (tajne policije) Kancelarije cara Nikole I, grofom Benkendorfom. Međutim, njegov put u Rusiju trebalo je zacijelo da posluži daljnjem razvoju upravo te veze. Ne raspolažemo, doduše, nikakvim podacima o Herkalovićevoj misiji, ali je iz Gajeva memoranduma Benkendorfu

44 poznato da je on svoj utjecaj u Granici, koji je tom prilikom očigledno preuveličao, želio staviti u službu ruske politike na Balkanskom poluotoku. Da li je 1840, kada je i sam otputovao u Rusiju, namjeravao svoju akciju nastaviti u istom pravcu, nije poznato, ali se zna da je ponovo, iako uzalud, nastojao doći u bliži dodir i sa službenim krugovima u Petrogradu.

45 U težnji da barem moskovske slavjanofile — ili »slavensko-ruske patriote«, kako ih sam naziva — uvjeri u potrebu zamašnije materijalne pomoći za svoj rad, Gaj je u jednom spisu

46 napose istakao svoj odnos prema pravoslavlju i ćirilici, ocijenivši ih kao bitna obilježja »čistog slavizma«. Ako se pitanje njegova odnosa prema istočnom kršćanstvu, na kojem su slavjanofili izgradili svoju koncepciju daljnjega ruskog razvoja, može —• ali ne mora — shvatiti i kao taktički potez,

47 nije isključeno da 43 Usp. o njemu Josip Horvat-Jakša Ravlić, Pisma Ljudevitu Gaju, Građa za Dovijest književnosti hrvatske 26, 1956, 205/6, i Enc. Jug. 3, 1958, 678. Prvo pismo Koje je Herkalović iz Kragujevca 30. XI 1837. poslao svom bratu u Karlovac, namijeni vši ga uz to i Gaju, v. na i. mj., 200—205. — Pišući o njemu 1935. J. Horvat je ustvrdio da je Herkalović 1839. »stvarno stajao u službi Metternichove tajne policije« (Obzor, br. 246). Ovu tvrdnju nije tada potkrijepio nikakvim dokazom, a kasnije je više nije ponovio. Sva Herkalovićeva djelatnost, a tako i njegova pisma Gaju (Horvat-Ravlić, n. dj., 200— 215), pobijaju gornju pretpostavku. Herkalović, inteligentan i načitan oficir, koji je punih trinaest godina, do ljeta 1837. proboravio u garnizonu mj. Raab (Ugarska), bio je oduševljen ilirae, sprijateljen još u počecima preporodnog pokreta s njegovim glavnim predstavnicima (Gaj, braća Mažuranići, Babukić, Vakanović i dr.). 44 Taj memorandum, koji je Gaj, prema uputi Benkëndorfa, 4. XI 1838. predao pukovniku Ozereckovskom, njegovu pouzdaniku u ruskom poslanstvu u Beču, a zatim ga činovnik toga poslanstva Senjanin 14. prosinca 1838. popratio svojim pismom, objelodanio je E. P. Mosely, A Pan-Slavist Memorandum of Gaj in 1838, The American Historical Rewiew, XL, 1935, 704—716 (usp. prikaz J. Horvatau »Obzoru« 24. i 28. X 1935, br. 246 i 249, pod naslovom: »Memorandum Ljudevita Gaja ruskom caru Nikolaju I.«; Horvat je sadržaj memoranduma opširno rezimirao 1 u svojoj biografiji Gaja, n. dj., 136—140). 45 Benkendorf je, doduše, primio u Petrogradu Gaja, ali ga je odmah uputio na min. prosvjete grofa S. S. Uvarova, koji mu je u Ruskoj akademiji ishodio potporu u iznosu od 5000 rubalja. Kad se Gaj, na povratku iz Moskve, po drugi put našao u Petrogradu, policija mu je poslije 5-dnevnog boravka naložila da se kao nepoželjan stranac »što prije kupi iz Rusije« (J. Horvat, Ljudevit Gaj, n. dj., 164). 46 Taj spis, kojem je sam Gaj dao naslov: »Secreta arcana«, publicirao je Kulakovskij, n. dj., među prilozima str. 083—084. Budući da mu je Gaj priložio i svoj memorandum Benkendorfu iz g. 1840, u kojem isključivo razmatra pitanje »ilirsko-slavenske« literature, Kulakovskij donosi i taj tekst (084—086). (Usp. o tome i VI. Francev, Za biografiju Ljudevita Gaja, Građa za povijest književnosti hrvatske 5, 1907, 147, i Đ. S u irain, Iz Gajevih vremena, Vjesnik zemaljskog arkiva VI, 1904, 176—184.1 47 Pitanje Gajeva idejnog odnosa prema ruskom slavj anof ilstvu ne smatram objašnjenim, iako J. Horvat (Lj. Gaj, n. dj., 163) zaključuje da je Gaj »mislio isključivo politički«, a da »historijsko-filozofska strana slavjanofilstva bila mu je strana«. Gaj je u svom memorandumu caru Nikoli 1838. označio rusko samodržavlje, pomišljajući pri tom na porodičnu zadrugu, kao »iskonsku instituciju slavenstva«, a potkraj 1839. u svom Proglasu nazvao ćirilicu »našom pravom starinskom vlastitošću« (v. o tome dalje u tekstu). Možda je na početku 1840, prije odlaska u Rusiju, došao u dodir s ruskim slavistom O. M. Bodjanskim, koji je, boraveći u Zagrebu, izrazio u jednoj pjesmi, sačuvanoj među papirima A. T. Brlića, nadu u oslobođenje i ujedinjenje svih slavenskih naroda pod vlašću ruskog cara (usp. V. A. Francev, Kollar' i russkie ucenye v* Zagrebe, Sveslavenski zbornik, Zagreb 1930, 271—275). 404