ARHIVSKI VJESNIK 13. (ZAGREB, 1970.)
Strana - 296
[150] Rim oholi u taštosti zginu, Slavnu Troju vëkov tëk zarobi, Svu carigrad izgubi milinu A nezgoda lëp Kartago zdrobi. A Ti Slavio! ime puno slasti, Hramu vila, kolëvka junaka, — Kroz sav burni tëk taj s oholosti Dobra dobrih — a zlih zriuć paka, — Sëdu si nam sačuvala glavu Ku lovorim vrëme ti nakiti Ti si u stanu staru bila Slavu Od pradëdah unucim đoniti. Istina je: Sve da kud se slëva Elba, Volga, Adriä, i čarno more Do Arkangelska, i iztočnih, zalëva, Sve iza Tatrah pak do Atos gore. — Ovuda se vàrh grobovah svoji: ... Padši tëlom vafte slavi duhom, Sve ovud kàrvju tvôm pisano stoji: Slava, nauk Slavjanskim unukom. Da čuda si preterpila Slavna, Od nepravde tvojih nepriateljeh, Koji tebe zaterti odavna Zla i gadna bi — i još je — želja. Rimi j an hudi, frank i Hun pakleni Turčin — Nëmac i Avar nevërni Prelomit ti hteše vrat pakleni Te naraštaj tvoj zaterti verni: Nie u tvojem nit najmanje krilu Grude Zemlje, karv koju ti nije Slavnih Sinov posvetila milu I iz kê sad ti svake lovor krije. I dočim su tak narodi sveta Po tvom krilu, klali i morili Lišili te sveg što si imala sveta I u grob te rušili nemili. [151.] Kao čvarsta srëd mora klisura Kao terstika vëtrovim gibana, Perkoseći nepogodam bura Stojala si hrabra postojana. Sve zlo Ti si Slavio! sladka mila, Svu nepravdu nezgode i va je. ' Prem žalostnim šarcem preterpila I obranila od sveg 'na sve kraje. I sad kao dobitnica slavna Smiono gledaj u prošast vremena,. I nijednog nećeš naći dana Gdë te nelëska, kâ' god uspomena. Na vëkovah sad si razvalinah Gradi prestol s-slave lovorika, — Da kad s-dëce tvoje pred je tmina Duha — i Sloga tva zasija dika. I narodi, kad upaze sveta Sto si — gdë si — kud tva širiš krila KUd se tvoja reč govori sveta Odkud, kako i našto s' dospëla. Neće moći sàrdcu odoliti Da ti u kolu svom mësta nedadu, Zajedno šnjima da možeš tražiti Luč — i u njem Istinu i pravdu. — Rekoh. Dne 26°s a Svibnja radi raznih uzrokah nebiaše 14. a saborska sednica deržana. 296
