ARHIVSKI VJESNIK 13. (ZAGREB, 1970.)

Strana - 168

36. Djakovo 16/12 857. Dragi brate! Primio sam 11. t.m. tvoje pismo i novac za Loos, koji su mi baš u vrijeme prispjeli, jer kako sam ti postao čovjek velikog gospodarstva, tako sam i strašnog troška pa idu stotine kao voda. Sto ti puta hvala za trud i za bratinsku pripravnost, pa dao Bog drugi put da mi se za važnije sreće i svote potrudiš nego što je sadanja bila. — Čudiš se, a i imaš zašto, što ti tako začami mojiem pismima! No su mnogi uzroci, brate, to sobom ponijeli: dugotrajna berba moja i spahinska — a neznam znašli da sam Za prvu godinu iz mog vinograda jače od 300 ak. čista vina dobio? razpremanje spahinske hrane, i opasna bolest, po drugi put, moje žene, koja u osmom mjesecu pobaci zdravo muško dijete, nemogav se, kako bi trebalo, dočuvati, — to samo, kad i nebi bilo drugijeh briga i okolnosti, dosta bi bilo da uvidiš, da ne bijaše kod mene ni nemarnosti, ni zaborava. Ova mi godina evo došla i prošla sva, pa su mi duži u njoj dani bili no mjeseci. Nije šala, dvaput gledati ženu pri smrti, i dvoje djece izgubiti, i sahraniti tasta i punicu, i čuti za brata, da ga u soldate očevoj starosti i potrebi otrgoše, i neobična briga za djakom šogorom u 8-moj školi, i gospodarstvom, do kojega tako rano nijesam se nadao doći, a ovamo od gospodara i službe moje prkos i nemilosrdje; i sve to u jednoj godini! Ele hvala Bogu, kad je i ona već na izmaku, i kad se nadati mogu da će novijem ljetom bolja sreća! Pa kao što ja sebi želim, želim je i tebi, brate; jer znam da i tebi moradijaše dosta brige vjesiti o vratu, dok si toliko rigoroza prevalio i prikučio se tom posljednjom, kao što kažeš, najlagljemu. E da Bog da proljećem doctorom, a u jesen u berbi k'meni! Za moga šogora

1 mogu ti kazati da sada s vršu je 8-mu školu, i da je jedan od najboljih gjaka, a najmlagji je u svom tečaju. Sad mu je skoro 18. godina, i nada se odlikom maturitet položiti. Otac pokojni nagovarao ga je u popove, i jedva smo ga od njegovog navaljivanja oteli tom stanju, koje nije do jedino za one, koji imadu unutarnjeg zvanja za isto. On pako, kako najradije uči matematiku i fizične predmete, govorio je do jesenas, da bi najradije učio matematiku u svrhu, da vremenom postane profesor istih na kojoj gimnaziji svoje domovine. No kad sam mu predočio, da će svaki dan odsele biti teže naši jem ljudima, kad se sada poizpune prazna mjesta, dobiti stalno i definitivno profesorstvo na našijem gimnaziama, a za tudju gimnaziju i to Bog zna kakvu priredjivati se kroz supliranje od 7—8—10 godina, kako se neizplati za današnji kratak život jednog čovjeka; sam je uvidio da bi bolje po njega bilo kad bi kroz politehnicum prošao. Pritom ti opaziti moram, da on bi teško za prbfesorstvo bio, jer je preveć živan i nemiran, gdje svaki profesor mora, po mojoj pameti, biti ozbiljan ili bar stalna značaja i skoro bi rekao po nješto pedant. Ja sam mu spominjao medicinu, ele mu se ta struka ne dopada i u koliko se iz njega vidjeti, previdjeti i razumjeti daje, za ništa nebi tako sposoban bio kao za tehničku struku. Jedino što nezna na koju struku tehnike bi se krenuo. Sto se trošenja u tu svrhu tiče, on se ima nadati do 120. for. godišnje kamate od baštine što mu je iza očeve smrti ostalo, a ja bi se od moje strane, kako bi koje godine mogao, po malo bi ga podupirao, ele bar toliko da mu svake godine još dodam kolika je kamata njegova, te bi tako imao skoro stalnijeh godisnjijeh 240 for. sr. a na više računati nije sigurno; jer bi ja svakako rada da kad svoj tečaj školski svrši, dobije čitavijeh svojieh 2700 for. sr. što mu je od oca ostalo. Nota bene na prtež nebi on nikada groša morao tamo trošiti, jer bi mu toga